Konačno sam shvatila o kakvom društvenom (utopijskom?) uređenju sanjam, i to prije pet minuta na stubištu kad sam se vraćala doma s Alettom. Nije anarhija, socijalizam, komunizam, kapitalizam... Bilo mi je čudno što si nisam mogla naći mjesto u tako šarolikim idejama, možda zato što mi nijedna od tih ideja nije mogla ništa pružiti.
Jedan od razloga mojeg otkrića je sigurno i današnji sat etike, na kojem smo pokušavali/e razgovarati o odnosima među spolovima.
Zaustavili/e smo se na transeksualnosti i ne mogu opisati koliko sam se iznenadila kad sam slušala osobe iz razreda kako pričaju o nečemu tako delikatnom bez ikakvih emocija ili naznake suosjećanja. Budući da (pretpostavljam) nitko od njih, uključujući mene, ne može ni zamisliti kakav je osjećaj biti transeksualan/na, ne možemo tvrditi da je to stvar odgoja i/ili psihičkog problema, kao i da je to psihička bolest.
Moje se mišljenje vidi u načinu na koji pišem ''spornu'' riječ.
Sad sam se uhvatila jedne teme koja zapravo i nije krucijalna za shvaćanje svijeta u kojem želim živjeti. Samo sam htjela ukazati koliko će to dugotrajna i teška borba biti, posebno zato što je:
a) ljudima lakše živjeti po rodnim ulogama, makar to značilo neravnopravnost;
b) Crkvin utjecaj na svaki aspekt ljudskog (a odnedavno i životinjskog) života prevelik;
c) ljudski karakter prelijen i prezatvoren za promjene;
d) stoljećima forsirano oblikovanje seksualnog i, ako baš hoćete, rodnog identiteta.
Na dva razloga sami/e možeo utjecati, to su očito a) i c). Smjeli bi pokušaj bio Crkvu potpuno odvojiti od Države, pretvoriti je u VJERSKU, nikako političko-vjersku organizaciju.
Pod tim mislim na Katoličku crkvu u Hrvatskoj, Evangeličku u SAD-u, Protestantsku u Njemačkoj i sl. Najbolje bi ih bilo svesti na razinu utjecaja sekti ili manjih crkava.
Svjesna sam da vjera utječe na svakog pojedinca/ku, odnosno njegova/njena razmišljanja.
Dok netko jednom stvarno ne razgovara s Bogom uz prisutnost diktafona, ne možemo tvrditi da znamo NJEGOV (?!?!) nauk. Riješimo se rečenica vjerskih knjiga da poslije ne bi bilo zabune- Bog je univerzalan i primjenjiv na svakoga, osim ako nije.
Rješenja a) i c) problema polaze od nas samih- naša je odluka hoćemo li se odreći ugodne iluzije demokracije koja se temelji na heteronormativnim pravilima srednjeg vijeka, ili ćemo se trgnuti, stisnuti zube i izgurati tu svoju kvaziliberalnost u nešto više.
Odgovor d) je samo povod promjenama- ni humanizam, ni prosvjetiteljstvo, ni racionalizam nisu bili od velike pomoći. Koliko ćemo još dugo živjeti život 1348. godine, a nalaziti se u 2008.?
Namjerno nisam ranije objasnila svoj izbor društveno-državnog uređenja, možda zato što je na prvi pogled suviše, hm, radikalan.
To je društvo bez rodova, spolova, pritiska crkava, vjerskih ekstremista/ica i lažnog osjećaja demokracije.
To je društvo u kojem nema homo/hetero/bi-seksualnih osoba, u kojem osjećaji prevladavaju granice spola, da ne kažem roda, u kojem nije niti važno kojeg je osoba s kojoj razgovaraš i koja te privlači spola.
Nema argumenata tipa ''neka rade što hoće, ali dalje od mene/u svoja četiri zida''. Nema anketa i upitnika na kojima moraš označiti spol, nema blesavih reklama sa kućanicama koje peru podove i prozore i kasnije svojim mužićima donesu ručak.
Nema nikakvih Prajdova, jer nisu potrebni, ljudska seksualnost je konačno postala prošireni pojam. Ljudi ulaze u brak iz ljubavi ili drugih razloga, nema ''životnih zajednica'', koje to nisu.
Seksualne slobode bile bi najveće dosad, a seksualni odgoj u školama uopće ne bi bio upitan.
Etika od vrtića, vjeronauku je mjesto u Crkvi, djeca se od najranije dobi uče raznolikosti seksualnosti. Ne toleranciji, jer ''tolerancija automatski znači da sam nešto što (se) ne prihvaća''.
(Naravno, seksualne slobode podrazumijevaju da osobe koje se upuštavju u odnos budu punoljetne i svjesne svog odabira- dakle, nikakva pedofilija, općenje sa životinjama, mentalnim bolesnicima/bolesnicama koji/e nisu u stanju samostalno odlučivati iz različitih razloga)ak.
Mislim da je jedini logični pravac feminizma danas i sada upravo queerfeminizam- ako se ne riješimo rodova i sličnih uloga, nećemo biti ravnopravni/e. Više nije stvar u pravu glasa, nego tradiciji koja se ukopala duboko u društvo cijelog zapadnog svijeta.
I onda tako razmišljam, razgovaram preko Interneta o tome, pa dođem u školu i zgrozi me koliko ljudi mogu biti neotvoreni/e novim mogućnostima.
Ta je ideja predivna i vjerujem u nju, sve je prisutnija i u konačnici će biti ostvarena, što reći nego- jedva čekam!
Sljedeći put o Queer Festu, obećajem!!! :)
Post je objavljen 23.10.2008. u 15:20 sati.