Imam napisan post koji sam već htio postati no pošto osjetim potrebu da pišem upravo sada onda ću sada napisati i postati ovaj post a onaj ću za par dana kasnije.
Za početak: žao mi je jer me dugo nije bilo neke stvari su se dogodile koje se nisu trebale dogoditi.
Više o tome u sljedećem postu. Oni koji već znaju o čemu se radi vjerojatno znaju temu posta no nikako i ono što će biti u njemu pa svakako pročitajte.
A ovaj post, ovaj post će biti. Ne znam ni sam što. Želim izbaciti neke emocije iz sebe.
Onda ću početi. Polako. Noć je duga, dani su ionako dosadni.
Pitao sam se baš neki dan. Što je zapravo moj blog? Dnevnik nije. To je ono što bi trebao biti recimo. Ali što on je? Ne znam ni sam vjerojatno ni vi. No nije bitno.
Za početak onima koji su se zaželjeli mojih pjesama eto jedne pjesme .
Zima te je odvela
Zimska je noć dolazila
Na svaku pahuljicu snijega je pazila
Svaka je na mjesečini sjala
Ljepotu noći uvijek iznova dala
No hladnoća noći smrznula me
Smrznula me i oduzela te
Odvela od mene.
Možda je put naše ljubio bio takav
No da je bio bilo kakav
Nisam dopustiti smio da pukne tanki led na kojem smo bili mi
Vrati se, molim te ljubavi
Možemo ovo izboriti.
Ljubav je riječ za ono što imamo mi
Neopisivi su naši osjećaji
Ljubav je opis za sve što uz tebe imam
I kada se posljednjim drhtajem klimam
I samo što u ponor pasti neću
Uništiti svoju sreću.
Zima je oduzela te
Smrznute grane i tužan vjetar okružuje me
Još neko lišće polagano s smrznute grane pada
Kao i suza moja i moja nada.
Sjedim na klupi
Znam da doći nećeš
Umrijet ćeš i nećeš znati
Nikada te voljeti neću prestati
Umrijet ću i neću ti nikada reći
Da si ti razlog mojoj sreći.
Tužna je zima
Tužan sam i ja
Usamljen i beživotan
Još samo otisak ruža tvoja ostao je
Da grije me dok srce umire.
Hm zima nam dolazi. Ja nisam našao posao tako da ostajem doma do proljeća u ne radim ništa. Igrat ću world of warcraft i pokušavat što više vidjeti curu. A možda je i bolje da je ovako. Ovaj odmor će mi dobro doći.
Iz nekog razloga mi stalno curi krv iz nosa i bole me sinusi a s time sam imao problema i bio na operaciji tako da brijem da je to opet to.
A nije bitno. Neću umrijeti. Ona me treba, ne bi si dopustio umrijeti. Ne bih ni pokušao, nikada više.
Lijepo je u biti to što se volimo unatoč tome što se malo i vidimo i nažalost čujemo jer mi je blokiran račun za mobitel.
Novac je tako oduran i tako ga ne volim a ključ je svega. Odurno. Ne volim ni spoznati to.
Moje vrijeme. Svodi se na igranje neprestano world of warcrafta i kada bolje pogledamo i to je novac.
100 kn mjesečno. Pa da nam netko da svaki mjesec 100 kn ne bi li to bilo lijepo? A bilo bi nam lijepo jer smo materijalisti pomirli se mi s time ili ne jer za sve što želimo nam treba novac.
Reći će netko da mu ne treba novac da voli recimo.
No da istina je da ne treba. Ali što kada voliš. A nemaš novaca? Uvijek je lijepo kupiti neki dar osobi koju voliš ma da je i najmanji na svijetu ali lijepo je jer je to osoba koju voliš.
Kako onda možemo reći da nismo materijalisti?
Recimo ja bi reko svakoj svojoj curi i to svaka zna uvijek da ne želim ništa od nje. Pa čak ni kunu za pecivo ne bi uzeo.
Zašto?
Zato jer mislim da se je onda možda odrekla nečega što voli a ja volim svoju curu ipak više od svega.
Nisam nikada volio previše to što se život vrti oko novca kao i svijet ali eto.
Nije bitno kada ipak u ljubavi mi taj novac ni ne gledamo tako i mi ga imamo, trebamo ali nije nam prioritet.
I onda je sve to lijepo i brže i lakše. Možda bi bilo najbolje kada bi se sve svelo na to da kupujemo na način zamjene. Recimo ja tebi olovku ti meni gumicu.
Onda bi napokon ljudi surađivali jedni s drugima ovako se svi mrze i ne poštuju.
Zašto imam osjećaj da je ovo možda najgluplji post koji sam ikada napisao?
Ah valjda i je.
Nakon toliko nespavanja teško je i pisati uopće.
Ma jebem ti.
Nedostaje mi toliko toga.
Prvo ona naravno. Jebem ti kako mi nedostaje vidimo se premalo i mrzim to i ubija me i ne smijem slušati glazbu ili išta raditi što bi mi dalo vremena da razmišljam. Ako razmišljam o njoj to me navede na tako tužna razmišljanja.
Nekako se čudo osjećam. Mislim jedno, pričam drugo radim treće.
No ona bi trebala znati.
Ona mora znati.
I jebem ti ovaj život i vrijeme
Bez nje
Sve je to zapravo nizašto
Nema smisla. ..
No kako god.
Idem spavati ne mogu gledati više.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Prošlo je malo više od 24 sata. I opet mi se pomalo spava ali opet mi se piše.
Ovaj put neću otići spavati!
Bojište ljubavi
Može li tvoja ljubav zauvijek poduprijeti me
Oduzeti od ove samoće i tame
Možeš li obećati mi sreću i osmijehe
I u dane krasne i one zadnje, kasne?
Možda ti glupo zvučim
No od tebe o životu učim
I naučio sam poštivati i voljeti
No nisam naučio nikada preboljeti.
Možda su moje riječi samo tupo obijanje
Možda je moj život sam sporo ubijanje
No ja te ne mogu ostaviti iza se
Moram te imati ili umrijeti bez tebe.
Tvoje su riječi i dalje u meni
Govorim ih polagano u sebi
I nadam se da ćeš ih čuti i ti
No znam da nećeš se ni obazirati
Volio bih da zagrliš me
Samo da imam te
Prije nego ostavim te.
Možda ti glupo zvuči no odlazim i ja
Kao i svaka prokleta jedinka
Možda sam okrutan no život ostavljam
Od tebe odlazim znaj
I kada god da bude tvoj kraj
Znaj da uvijek imaš mjesto gdje je moj raj
Možda će te boljeti
No moram te napustiti.
Možda umirem sada i zato govorim ti
Možda ću te napustiti
Ostaviti patiti
Bez mene umrijeti
I znam da ćeš me voljeti
Moje mrtvo tijelo grliti
Od njega se rastati
Na rastanku plakati
I znam iako volio bih da ne
Znam da leći ćeš jednom kraj mene
Ljubiti spomenik moj
Grob i htjeti da je tvoj.
Može li tvoja ljubav spriječiti to sve?
Odbaciti bol i udaljiti je.
Možda samo na trenutak navesti me da se smijem
Da duboko u sebi tugu ne krije
Može li tvoja ljubav navesti u meni da umre bol
Jer ne mogu podnijeti život svoj
Možeš li molim te samo još jednom reći mi
Da zauvijek ćeš me voljeti
Ovu ćemo pjesmu zajedno pjevati
Ovu ćemo bol zajedno dijeliti
I grob ćemo jednom, obećavam ti
Dok oboje budemo anđeli.
Krvave su mi ruke od rata
Što život mi je dao da se borim za sebe
No odlučio sam boriti se za sebe
I zadnjim snagama dati ti
Snagu da odeš dalje i pobijediš.
Ovo više nije samo tvoj rat
Vrijeme više nije samo tvoj sat
Sve moje u tebi je
Moja ljubav, moje emocije
Bori se sada i ne daj se
Ne predaj
Samo naprijed gledaj
Drži se dalje od samoće i tuge
Tame i noći duge
Bježi od onoga od čega nisam ja
Tamo sam poginuo voljena
Na bojištu života
Bez tvoje ljubavi
Kada su mi samo tvoji dodiri trebali.
Dugačak pjesma ha?
Da je. Ali nisam si mogao pomoći. Ovo je samo izlazilo iz mene.
Imam inspiracije za još jednu. Pa ću je napisati i postati ovo. A onda odem spavati.
Zar ti
Govorio sam svima da je anđel i da je diva
Govorio sam svima
Sanjao sam da je moja, samo moja
Moja uz mene, nevina i gola
Sanjao sam je uz mene
Njeno meko tijelo i vrela koža
Sanjao sam o njoj, ubijalo me poput noža.
Strastvene sam noći proživi i mislio na nju
Sanjao u svakome prokletome snu
Svake sam noći gledao u njeno tijelo
Ona je uvijek bila tamo dok joj se htjelo
Gledao sam je
Priželjkivao uz sebe
I nikada nisam to očekivao od tebe
Zar mogao si učiniti to
Oduzeti mi jedino voljeno?
Onaj koje vjerovao sam
Onome kome sam dao poštovanje
Zar je sve to u njegovim očima manje
I oduzeo mi je ono što sam ja htio imati
Sada ne znam dali plakati ili se smijati.
Što to uradio si prijatelju
Zar si mi je ti ukrao
Od mojih je očiju maknuo
Zar si to uradio
Zar ti
A bili smo prijatelji.
Gledao sam danima kroz prozor
No nje više bilo nije
Ništa nije bilo kao prije
Zaboravio sam jesti, piti i spavati
Na kraju zaboravio sam
Životu poticaj davati.
Post je objavljen 23.10.2008. u 08:26 sati.