Ne znam jesu li i drugi putnici doživjeli slično pohodeći prvi put Sisak, no meni se dogodilo da sam, ulazeći u taj grad sa zapadne strane, imala osjećaj da ne idem «u goste» nego na neki «svoj», poznati teren. Dojam je to, mislila sam isprva, koji nastaje zbog sporih reakcija osjetila pri brzoj vožnji jednim tipskim krajolikom pa eto čovjek ne stigne niti razmisliti i već je na cilju. Nešto poput vožnje vlakom, kad se čovjeku zagledanom u zelena polja krajolik odjednom pretvori u zeleno-smeđu traku koja spaja polaznu točku s odredištem. Na putu od Zagreba do Siska gledala sam, inače, ono što svakodnevno gledam putujući iz Duge Rese u Zagreb: brežuljke što se nježno propinju prema nebu, željezničku prugu, mlade rode koje dostojanstveno «nabadaju» po izoranom polju, jumbo plakate s osmijesima slatkorječivih političara, umorne bicikliste, gostionice. Miran život izvan metropole.
Sisak, međutim, u mojim očima nije ispao pre-poznat zbog optičke varke. Nije, isto tako, došao niti kao fenomen «duplikata» u prirodi. «Krivac» za ovaj déja vu efekt je Dragojla Jarnević, odnosno njen Dnevnik! Čitajući, naime, i godinama pripremajući obiman materijal za tisak, nehotice sam se uživljavala u ono što je spisateljica opisivala: putovala sam zajedno s njom, sanjala njene snove, čitala knjige koje su dolazile na njen stol, veselila se njenim ljubavima i bojala se njenih «bauka». Stranica ima mnogo, oko tisuću, gusto ispisanih, teških i bolnih. Neke i sada nosim u sebi kao živu sliku nesvakidašnje ljudske sudbine. Dragojla zapravo nije poznavala puno ljudi i nije daleko i često putovala. No, kad je putovala – činila je to neponovljivo, dojmljivo, s puno zanosa. Sisak je, čini se jedan od gradova koji nije pohodila, ali ga je u Dnevniku spominjala pa je dobio veliku važnost. Njen Sisak bio je više od Siska: bilo je to XIX. stoljeće koje se prostiralo na crti negdašnje rimske ceste koja Senj povezuje s hrvatskom unutrašnjošću. Putujući svojedobno tim pravcem, od Senja prema Karlovcu, unajmljenim seljačkim kolima, opremljena pečenim piletom i psom Morom, kojega je dobila u Senju, doživjela je «bliske susrete» s pravim pravcatim cestovnim razbojnicima. Kod Modruša je kočijaš stao kako bi se malo odmorili i napili hladne vode: «A kada bude sunce u zenitu – piše ona – on stane izpregne konje pa š njima u šumu; ja ostah u strašnoj sunčanoj podnevskoj žegi sried druma. To mi učini čovjek u zlobi svojoj i jalu. Ja mučah kao riba. Nebilo mi se kudu u hlad ukloniti. Kola nedavaše hlada do pod sebom, a šuma do stotinu koraka od druma. Sušu u se, Karolino, rekoh i zidjem s kola, da protegnem zasjedela uda. Imadem dobrano velik kišobran i ovoga razapeh nad sebom.»
Najčešće je pak Dragojla pohodila mjesne pučke veselice, kao što su prošćenja, na kojima je davala oduška svojim čulima. Tako smo, vjerojatno, zakinuti za zanimljiv opis druženja s ljepuškastim grofom Nugentom od Bosiljeva u srpnju 1844. godine, jer je, uživajući u raskošnoj svečanosti života, primijetila da dolazi dažd i da se valja pokupiti pod neki krov. Svoje je pak boleštine Dragojla liječila u obližnjim toplicama Lešću. Jednom je prilikom u zanosu ispisala i neke stihove na staklu:
Ak i usti teb' nekažu,
Šta u mojem sercu biva:
Ipak oči mi nelažu,
Koje istina su živa.
Gosti su to doživljavali kao svojevrsnu atrakciju te su se, veli poetesa, stalno raspitivali na koga se ti retci odnose. Mi, dakako, znamo tko je adresat te pjesmice: Ivan Trnski. Ivan Trnski, vječna ljubav karlovačke spisateljice Dragojle Jarnević! No, imala je Dragojla još nekoliko važnih muškaraca u svom životu. S jednim od njih sastajala se na mističnoj ljepotici Kupi. Bio je to Franjo Redinger. Možda najljepše stranice ljubavnoga «čeznutja», koje je Jarnevićeva opisala u Dnevniku, izazvao je mladi Redinger. «Ali večeras – veli ona – koracajuć uz Redingera, deržeći on moju ruku medj svojim obima niti mi javno mnenje na um nepade, ja sam bila sretna i presretna i samo njegovim sladkim rećma prisluškivala.»
Sisak je Dragojla, čini mi se, tek usput spomenula u svom dijariju, i to već pri kraju života: Godine 1867., u lipnju mjesecu, otisnula se na spektakularno putovanje u Sloveniju, u Postojnsku jamu. Bilo je nezaboravno, veli u bilješci od 13. lipnja: «Čim se pribraše vlaki iz Karlovca i Siska krenu dugi vlak iz Zagreba sa mnogo stotina putnika put Ljubljane. Čim prodjosmo Kamenimost i duž Save se vozismo, pozdravljaše nas u svakom miesto prieko rieke sa prozorah maramami mahajući stanovnici što mi vraćasmo. U Ljubljani nas primiše osobitom svečanosti, pjesmom i svirkom i nagostiše u niekoj bašči.»
Godine 1868., dana 21. studenog, ime grada Siska dramatično je zazvučalo u obiteljskom okruženju, kad se obitelj Dragojline nećakinje, kod koje je živjela, počela raspadati:
«Ovieh danah svidilo se Cesarcu sa nevestom si ići u Sisak i sa sinčićem Mirom. Da kako da to nije u redu. Zora sve lagano mrmra. Cesarac se zaljubio u tu ženu, pa sila troši na nju. Šta će biti od toga? Zora mu kani opet zajam vraćati – i tako jedno proti drugomu radi, a na sobstvenu propast. Ja nediram u nje odkako vidim šta je i kako je; nu mi je drago da sam dala mojih 1000 ft kod gruntovnice uknjižiti jer bi do mala bez novaca i bez krova ostala. Kada dojde Mina ili Girth ovamo, onda se Zora na mene u čemu godj prituži ili da sam sekantna i da nemogu služkinje kod mene obstati ili da Mirku zamierjam što me grdi-; nedavno reče: da je stara kuja uknjižila na ono hiljadu ft pa da sada nemogu dobiti ništa u najam na kuću. Da, da, sada je stara kuja; a kada je trebalo novacah: neimam nikoga do vas, pa ako nebude boga i vas propadosmo i t.d. Čitav moj život sam joj više manje samo dobro činila, a sada joj ga činim, da gledam okolo kuće i mnogu stvar od propasti občuvam; za služkinjami gledam, da neodnašaju svega i svašta od kuće i posvuda za redom gledam, od kojega nijedno pojma neima. Neznam, kuda obojim pamet, da su mislili, da ću im ja malu moju imovinu bez svakog obvezanja od njihove strane povjeriti. Dosta mi je muke, da sam se i ovako dala u njihove ruke, a kamo li pak, da je to bilo bezuvjetno.»
Dolazeći nedavno prvi put u Sisak – zastala sam na Šetnici, prekrasnom pojasu uz rijeku Kupu, i susrela Karlovac iz XIX. stoljeća, Dragojlu i Redingera, duh oduševljenja životom koji se obnavlja i ponavlja, koji vječno teče u ljubavi. U Karlovcu, uz Dragojlinu Kupu, odakle puca pogled na stari most, ubuduće ću, sigurna sam, gledati Sisak, Šetnicu, klupe, neprolaznost ljepote…
Post je objavljen 22.10.2008. u 02:05 sati.