I to smo dočekali! Snjegoljub Vatromah Smičiklaski postao je prvi i pol hrvatski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jer svi znamo da je Andrić ostao zauvijek zaglavljen u onih pol. Baš kako se i očekivalo, nagrađen mu je velebni povijesni roman i obiteljska saga „Prokleti mostovi, prokleti ljudi, prokleta krv“ u kojem je Smičiklaski širokim, ali minucioznim potezima nadahnuto obuhvatio svo prokletstvo jedne obitelji kroz stoljeća, a sve na reprezentativnim lokacijama, od standardnih ćuprija, višegradske i mostarske, preko Krvavog Mosta, gdje je danas popularna gradska knjižnica u kojoj je autor godinama radio, pa preko urokljivim okom obilježenih mostova Jure Radića do surrealnih, magijsko-realističnih pasaža o eterično-astralnoj zbiljnosti Pelješkog mosta. Razdragana nacija dobila je što je dugo čekala, a Snjegoljub je nakon šezdeset i jednog objavljenog romana napokon nešto i zaradio, oko milijun i pol dolara.
Netom se vratio iz Švedske i zadovoljno sjeo za svoj radni stol od, a čega drugog, mahagonija, kako bi meditirao nad uzbuđenjem vrhunca svog života, kad, pozvoni netko na vratima. Snjegoljub se nasmiješi samome sebi, eto čestitara, već! I popravi kućni haljetak i prorijeđenu kosu, upravo tim redom.
Otvori vrata, a pred vratima dvojica. Oba ćelava, kožne jakne, sunčane naočale. Jedan mali, jedan veliki, mali za glavu viši od Smičiklaskog.
- Izvolite?
- Snjegoljub Smičiklaski?
- Da, izvolite! - Snjegoljub se već donekle pribrao, svjestan da će od sada imati mnogo nepoznatih štovatelja svog lika i djela na kućnom pragu.
Nije bio sasvim siguran je li ih srdačno pozvao ili su ga ugurali u stan. Mali je odmah prešao na stvar.
- Ti si dobio nagradu. – to je bilo jedno od onih pitanja izgovorenih ko konstatacija.
- Jesam! - osmjehnuo se Snjegoljub još uvijek nenaviknut na tu nevjerojatnu pomisao, pa dometne stidljivo: - Nobelovu, znate...
- Stari, tebi treba zaštita. Puno je to love. Pu-no.
- A, ne ne, hvala! Bit ću ja dobro!
- U tome i jest stvar. Nećeš. Sigurno nećeš. Treba ti zaštita. Pazi, velika je to lova za tebe. Moraš biti pametan. Zaštita. Ali ne brini, mi smo jeftini. – pa se obojica nacere.
Snjegoljubu napokon nešto otprilike sine, pa da dobije na vremenu, da ih se oslobodi i da nazove policiju, upita naivno:
- Koliko?
Manji izvadi papirić.
- Uplati milijun na ove račune. Pola ide državnoj stranci, četvrtina za one u gradu, a ostalo nama na ruke za... tehničke troškove.
- Ali, ali... vi ste sigurno pogriješili. Ja sam samo književnik. Ovo je presedan, nečuveno! Vi ste neka mafija?
Dvojica se pogledaju:
- Mi smo... književna mafija. – pa kimnu vrlo ozbiljno, iako bi se Snjegoljub mogao okladiti kako su se nekako vučje nasmijali.
Mali mu na odlasku namigne šeretski kroz sunčane cvike i doda:
- Ne zoveš drotove. Štanga drukanje. Mrak te papa. Prvo nju. – pa pokaže fotografiju njegove starice majke gdje hrani golubove na klupici u parkiću ništa ne sluteć.
Klak! Zatvore se vrata za dvojicom.
Snjegoljub sjedne na prvo raspoloživo nešto i po prvi put, ali svejedno sasvim nepotrebno, postavi si pitanje: „Bože, gdje ja to živim?“
Da je zaista bio nadahnut dok je pisao svoj velebni remek znao bi odgovor, već.
Post je objavljen 20.10.2008. u 00:18 sati.