Dan za obiteljska okupljanja.. Ja se baš ne mogu pohvaliti da imam obitelj, da imam koga posjetiti, obići…Ali, zato postoje prijatelji! Ivana i Mladen u posljednje su vrijeme češće prisutni u mom životu iz nekoliko razloga, ali, najveći i najjači je taj što prijatelji i postoje da bi se međusobno pomagali, podržavali, dijelili dobre i loše dane, događaje….Inače, vežu nas i lijepe uspomene na davne dane, zajedničke odmore, vikende, druženja. Vežu nas sijećanja, uspomene, dragi, veseli, ali i bolni trenuci…Ovih dana svi dočekujemo neke datume, neke godišnjice. Na žalost, njihova godišnjica, koja bi trebala biti nešto najljepše u braku, zauvijek će biti nadvijena jednom sjetom, jednom drugom godišnjicom, godišnjicom koju ja, svake godine iznova, dočekujem kao da se ponovno sve događa, kao da se vrijeme vratilo unazad, kao da se ponavlja ta svaka sekunda…Iako, od prošle do ove godišnjice vrijeme kao da je proletilo…. kao da godina nije niti prošla….Postoje za to mnogi razlozi, ali, o njima nekom drugom prilikom. Požurio sam sa jutarnjim ritualom, jer, odlučio sam, nakon dužeg vremena, otići na nedjeljnu misu. Osjetio sam jaku potrebu za tim, nešto me vuklo u taj zaštićeni Božji dom da svojim mislima, suzama i nadanjima dam mir…Božji mir…. Nakon mise, po dogovoru, krenuo sam Mladenu. Putem sam razmišljao nije li mi opet priredio neko neugodno iznenađenje kojima, kao da su mu postala specijalnost, obasipa me u posljednje vrijeme kao nekim darovima. Njegovo objašnjenje da jednostavno pokušava na taj okrutni način natjerat me da, konačno, riješim neke životne epizode ne ulijeva mi nimalo hrabrosti dok praznom Slavonskom avenijom hitam k njemu. Strah koji me pomalo proganjao nestao je čim sam zakoračio u njihov dom. Shvatio sam da smo sami. Najavio je mogućnost dolaska Žaca i Gorana, jer, planirali smo odigrati koju partiju čovječe ne ljuti se. Znam, vidim taj vaš osmijeh! Znam da je malo neobična igra za nas, četrdesetogodišnjake (ili tu negdje), ali, to je igra koju jako volimo, igra u kojoj se toliko nasmijemo, neki i naljute da pobacaju sve figurice po ploči, ali igra koja sigurno ne može donijeti nikakvu zloću, već samo, uz malo ljutnje, radost i smijeh. Pohvalio mi se da ženu za godišnjicu braka vodi u Pariz…sa strahom je to izgovorio, jer rekao sam, svi iščekujemo neke godišnjice ovih dana…Bio sam sretan kad sam to čuo. Odmah sam mu preporučio neka mjesta koja, iako se ne nalaze na udarnim turističkim lokacijama, lijepo je vidjeti, lijepo je prošetati naročito kad je uz tebe osoba s kojom dijeliš život….I jedna slika dovoljna je, i ja sam opet odlutao u 2001 kada smo, u čast Praznika rada, proveli prekrasnih 10 dana u Francuskoj, pa i Parizu….. Opet, opet su misli odlutale, a suze, taj moj vječiti neprijatelj, kao da su počele još jednu, ovoga puta lijepu, romantičnu priču….….Prišla mi je Ivana, poljubila, zagrlila i tiho prošaptala na uho…nemoj, ona te gleda, ne bi voljela vidjeti tvoje suze….Ni ja nisam štošta u životu niti želio niti volio vidjeti..a vidio sam…ali, u pravu je…nastavio sam priču, pokušavajući se prisjetiti naziva nekih mjesta (jer to, to je Sanja pamtila, a ja, ja sam samo slikao i uživao…), pokušavajući se sjetiti što je sve ostavilo neku crticu u mojim mislima, pokušavajući se sjetiti naziva jednog jela kojeg i danas pamtim a koje ima predivan okus… I tako, u tom prebiranju po mislima, dočekali smo ručak. Hm, pa zar opet…jučer punica, danas Ivana…pa zar su odlučili udebljat me – danas sam bio pametniji…šutio sam, skoro sve pojeo, ali već znam – preskačem večeru… I onda, izvukla je iz frižidera moj omiljeni, najdraži kolač od čokolade. Ne, ne znam kako se zove, i iskreno, nije niti bitno….ali kako je to dobro! Prasica mi nije rekla za njega i nisam ostavio mjesta...ali..ima vremena…za to uvijek imam i volje i snage, ali i želju prekršiti svoje prehrambene navike. Nakon ručka zavalili smo se na dvosjed, trosjed i kao kravice poslije paše…preživali. Naravno da sam ja bio u privilegiranom položaju, naravno da su me razmazili, namjestili krevet i, naravno da sam ja to odbio. Uživao sam u njihovom društvu i razgovoru i nikako nisam htio niti minutu izgubiti na neke nepotrebne radnje. Dotakli smo se i nekih tema koje me pate zadnje vrijeme a odnose se kako na moje zbunjene osjećaje, nedoumice, teške korake, skrivena nadanja, želje ili što li već, tako i onih, od kojih mi se kosa diže na glavi, od kojih mi tlak skoči da mislim da će srce eksplodirati..Imam osjećaj da je Mladen odlučio o njima stalno i uvijek govoriti dok ja ne puknem, dok nešto ne napravim da me spomen na te teme ili ostavi ravnodušnim, ili da poludim i kažem..e sad je dosta! I sva sreća da je Goran došao, jer mislim da bi opet imali razmjenu totalno suprotnih mišljenja vezanih kako uz ostavinsku raspravu nakon očeve smrti, tako i uz Irenu, kada uvijek, povisimo ton jedan na drugoga, kada gotovo uvijek Ivana smiruje strasti, i kada gotovo uvijek, želeći smiriti našu raspravu Ivana, onako nježnog pogleda kaže…Smotani, kužim ja da si ti glup, da se ne želiš svađati, da puštaš glupaču i želiš je što dalje od sebe bez obzira što ti radi, ali Mladen je u pravu, ja bi je prebila!. I kada vam to kaže jedno predivno, nježno i krhko stvorenje zapitate se Pa kaj sam ja stvarno tolika budala? Pa kaj ja stvarno dozvoljavam da svi skaču po meni? Nakon tih, doista mudrih i konkretnih pitanja postavljenih samome sebi, brzo i jednostavno odgovaram Jesam, fakat sam budala, ali ja drugačije ne znam…. Dok mi je Ivana čitala bukvicu, Mladen je pripremio čovječe. Sokić, kavica i svi ostali potrebni rekviziti bili su spremni. Poljubio sam Ivanu i, kao i uvijek rekao, ne brini draga, sve će biti u redu i brzo zauzeo poziciju, jer ne dam ja svoje graškiće (zelene figurice). Odigrali smo nekoliko partija, naravno da nisam ukupno niti 4 pijuna pospremio u kučicu, ali, svima sam im mrsio račune, ljutili su se do bola, a ja, ja sam se slatko smijao i uživao u jednom prekrasnom nedjeljnom popodnevu. Ne znam, fakat ne kužim zašto ne vole sa mnom igrati čovječe ne ljuti se…niti uživo, niti na netu…nije li to igra u kojoj je cilj protivnika rušiti, ne dozvoliti mu da se parkira, i pri tom ga naljutiti? Nije, a? eh, onda mi je jasno zašto ne vole sa mnom igrati….Post je objavljen 19.10.2008. u 22:10 sati.