Sjedni tu, i saslušaj me, kao i uvijek, kada
imam ti toliko toga za reći i bojim se, bojim
se da ne uspijem reći sve i da ne uspiješ
shvatiti u potpunosti kako stvari zapravo
stoje, i kako izgledaju u mojoj glavi, a svoja
poimanja si mi već odavno poklonio.
...i zato ne smijem kasniti:
jer možda već sutra može biti prekasno...
Ako ponekad i doimam se hladna, za tebe
nisam zapravo, nikako, niti imam potrebu.
No ti to i sam već znaš. Poznaješ me
predobro. I nekako, nije me toga strah.
...jer znaš me u dušu...
Već 21 put sam pisala zapise vezane za ovakav dan.
Gledajući unatrag godinu dana, ma i više, gomili stvari
sam se s užitkom nasmijala, nad ponekim stvarima
sam se zamislila, a najviše njih ću zauvijek pamtiti.
Sa zadovoljstvom.
Pozdrav,
eMDe
Post je objavljen 19.10.2008. u 10:18 sati.