Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/boric

Marketing

Resid Hafizovic-UZAJAMNO PRIZNANJE ISLAMA I KRSCANSTVA(prvi korak prevladavanja paneklezijanizma/eurocentrizma)

Islam i krscanstvo kao dvije religijske forme potekle iz zajedickog duhovnog vrutka opcenito oslovljavanog u smislu primordijalne ibrahimovske tradicije kroz vijekove i sve do danasnjeg dana uzajamno se doticu i preplicu kulturno,civilizacijski,zemljovidno,populacijski itd.S razloga doktriniranog i povijesnog univerzalizma kojeg svaka od recenih religijskih formi bezuvjetno zagovara,promice,zadrzava za sebe i osporava onoj drugoj religiji,susret islama i krscanstva je vise proticao u znaku sto otvorenih a sto prikrivenih sukoba,osporavanja i neprijateljstava.Krizarske vojne,kolonijalizam i ustrajne anateme koje je krscanstvo pokretalo protiv svijeta islama samo su najzornije cvorisne tacke onog negativnog naboja kojim je krscanski svijet zracio prema svijetu islama.Potom je nastupilo vrijeme teorijskog obracuna krscanstva sa islamom.U povijesnom rasponu od XII-XV stoljeca nastala je cijela jedna literatura ciju supstancu cine predumisljajni i propagandni napadi na osobu Poslanika islama i na autenticnost muslimanske svete knjige Qur`ana.Dobar dio te nazovi literature ispisan je tako nedostojnim jezikom i tako opakim stilom da svakog cestitog potomka ovoga vremena,ma kojoj kulturi,religiji i civilizaciji pripadao,
mora obuzeti osjecanje srama i nelagode.
Potom je uslijedilo vrijeme Renesanse(XV-XVI vijek).Duh ovog vremena je u podjednakoj mjeri svjedocio neobuzdano neprijateljstvo svijeta krscanstva naspram svijeta islama.Ziva uosobljenja tog neprijateljstva prepoznajemo u osobi kardinala Nikole od Cusea(1401-1464)i u formi njegova djela DE PACE FIDEI,zatim u licnosti Guillaumea Postela i njegova djela DE ORBIS TERRAE CONCORDIA(1543)i Jeana Bodina.U svrhu sto temeljitijeg osporavanja islamskog bitka muslimanskoga svijeta,u to vrijeme je nacinjen i prijevod Qur`ana na latinski jezik od strane Ludovica Marraccia.No to vrijeme je napokon minulo,neka je hvala vjecnoj Providnosti,a uslijedilo je vrijeme Prosvjetiteljstva(XVIII i XIX)vijek.To je vrijeme u kojemu nastaje jedna druga vrsta literature sa nesto blazim i pomirljivijim naglascima prema islamu i muslimanima.Najbolji svjedok tome je djelo francuskog grofa Boulainvilliersa VIE DE MAHOMET(1730)u kojemu se Poslanik islama predstavlja u liku slobodnog mislioca,tvorca jedne prirodne i razborite religije.U to vrijeme takodjer Francuz Du Ryer 1647 objelodanjuje prvi francuski prijevod Qur`ana,a pisac Sale u svom PRELIMINARY DISCOURSE 1734 nudi prvo objektivno izlaganje o islamu.U XIX stoljecu sam Napoleon,kao potomak filozofije Prosvjetiteljstva,bijase ocitovao odvec prijemcivu naklonost prema islamu,tako da u svojim pismima Kleberu Poslanika islama bijase oslovljavao:"nas prorok Mahomet".Ali sve to ipak nije sprijecilo Katolicku crkvu onoga vremena da u vrijeme tad nadolazeceg kolonijalizma bude revnosnim sudionikom u najezdi na svijet islama.
Razdoblje XX vijeka iznjedrit ce brojne krscanske znanstvenike,povjesnicare i orijentaliste koji ce na manje ili vise objektivan nacin pristupiti sustavnom istrazivanju islamske religije i duhovnosti.Dostatno je spomenuti Buhla,Blachera,Watta,Rodinsona,Miguel Asin Palaciosa koji je,istina,u svome radu vrlo cesto kristjanizirao neke muslimanske autore(Al-Gazalija,Ibn `Arabija,Hallaga).Posebice prispominjemo francuskog orijentalistu Louisa Massignona koji je na njemu svojstven nacin svojim opseznim knjizevnickim djelom otkrio svijet islama Europi u posve novom svjetlu.
Medjutim,krunski obrat u odnosima islama i krscanstva desit ce se sa sazivom Drugog koncila u Vatikanu(1962-1964).Tom dogadjaju su u dobroj mjeri ravnala stazu,barem kada je u pitanju zauzimanje povoljnijeg stava Katolicke crkve prema islamu,djela i ideje J.Monachina,J.Ledita,Y.Moubaraca,Masson Denisa,Jacques Jomiera,Michela Hayeka,J.M.Abdeljalila,Louis Gardeta,Michela Lelonga i drugih.Sa Drugim koncilom u Vatikanu Katolicka crkva je prestala sa izricanjem anateme spram islama i muslimana,a krscanski autori su,uglavnom,poceli pisati djela o islamu i muslimanima u svjetlu onih koncilskih rijeci:"Crkva gleda s postovanjem i muslimane,koji se klanjaju jedinomu Bogu,zivome i subzistentnome,milosrdnom i svemogucem,stvoritelju neba i Zemlje,koji je govorio ljudima."Oni se cak trude promicati nadu u novi nadolazeci ekumenizam u svijetu na koji poticu rijeci Drugog koncila u Vatikanu:
"Buduci da je tijekom stoljeca izmedju krscana i muslimana dolazilo do cestih sukoba i neprijateljstava,Sveti Sabor poziva sve da se,zaboravivsi sto je bilo,iskreno trude oko medjusobnog razumijevanja i da zajednicki stite i promicu socijalnu pravdu,cudoredna dobra i slobodu za sve ljude."
Muslimani,vjerojatno,nece moci zaboraviti sva neprijateljstva i nepravde koje su im ucinjene i dandanas im se cine,ali ce ih pokusati oprostiti u znak dobre volje i pocetnog predujma za nova,plodotvornija,djelotvornija i jednakopravnija ekumenska sretanja sa svim narodima,kulturama,religijama i religijskim tradicijama,osobito sa onom krscanskom.Ali,plodotvornih i djelotvornih ekumenskih susreta nece moci biti ukoliko se najprije ne ispuni temeljni preduvjet za takovrsna sretanja,a on se ogleda u neizostavnoj jednakopravnosti predstavnika ovih dviju religijskih tradicija kod njihova medjureligijskog susreta i razgovora.U doktrinarnoj ravni ta jednakopravnost se nece moci nikada postici,jer krscanstvo ne bi moglo priznati islam kao objavljenu religiju,Poslanika islama kao jednog od istinskih glasonosa Rijeci Bozije i Qur`an kao autenticnu i bogoduhu svetu Knjigu spustenu s neba,a da pritom ne ponisti sopstveni RAISON D`ETRE.Bas zbog toga se tridesetgodisnji medjureligijski dijalog krscana i muslimana u ravni temeljne religijske doktrine uzaludno i vodio.Osim temeljitijeg upoznavanja sa medjusobnim neprevladivim razlikama u vjerovanju,sudionici recenih medjureligijskih dijaloskih susreta nisu nista drugo postigli.
Medjutim,islamu i nije bitno da li ce krscanstvo posvjedociti njegovu istinitost i njegovu univerzalnost.Ali je,svakako,bitno da krscani muslimanima priznaju mjesto pod kapom nebeskom,te da ih tretiraju kao narod Boziji ciji fizicki gen danas preplavljuje cifru od preko jedne milijarde ukupne svjetske populacije.
Nije dobro da krscani i ubuduce,vodjeni temeljnom biblijskom idejom periodizacije povijesti u svjetlu Pavlova stiha iz Ef 1,9,ignoriraju muslimane kao da ih dragi Bog nije ni dao da postoje na mapi svijeta,i da ih napose tjeraju iz Europe.Moramo konstatirati,nazalost,da su muslimani u Bosni,to jest europski muslimani ili pripadnici bosnjackog nacionalnog identiteta,skorasnju krvavu tragediju u Bosni i klanje koje su nad njima izvrsili potomci krscanske civilizacije upravo sebi protumacili u smislu realizacije one ideje apostola Pavla o tzv. paneklezijanizmu i pankristocentrizmu.Dvije stotine tisuca umorenih bosanskih muslimana je umiralo pod strahotnom orljavom granata u cijem fijuku je svaki od njih slusao iskljucivo jeku gornjeg Pavlovog stiha iz POSLANICE EFEZANIMA(1,9).Nimalo utjesno ne djeluju rijeci mjesnih biskupa koji su prali ruke od,kako kazu,"loseg krscanstva"raspomamljenih krizara i fasista koji su ubijali Bosnjake samo zato jer su muslimani.Bosnjaci poglavito nikada nece moci oprostiti najmocnijim silama Zapadne Europe cije vlade su u ono vrijeme svjesno i namjerno vezale ruke Bosnjacima i svim drugim bosanskim patriotama,svjesno ih cineci janjadima za klanje.Nakon sto su im u toku krvave agresije bila uskracena sva osnovna ljudska prava,kojima se Europa jednodobno ne prestaje hvastati i koja pridrzava samo za sebe i bastinike krscanske civilizacije,Bosnjaci kao i svi drugi muslimani diljem svijeta jedva ce ikada moci povjerovati u pricu Drugog vatikanskog sabora o promicanju"socijalne pravde,cudorednih dobara i slobode za sve ljude".A bas to jedino zele muslimani svuda u svijetu,dok ce se za njihove temeljne religijske i duhovne autoritete skrbiti sami Bog.Oni za to ne traze potporu nikojeg zemaljskog autoriteta ili institucije.
No da bi se eliminirao stav o dvostrukim standardima,kada je u pitanju primjena i provodjenje ljudskih prava unutar krscanske i unutar nekrscanskih civilizacija,bit ce neophodno da krscanska civilizacija u gradjenju dobrih veza sa drugima,a osobito sa islamskom civilizacijom ciji su prirodni resursi odvec golemi i prevec znacajni za ostatak svijeta,definitivno odustane od dvije ideje koje su do sada bitno orkestrirale u sprovodjenju globalne strategije u svijetu,a to je ideja o paneklezijanizmu izvan kojeg toboze nema spasenja pojedinacnoj i komunitarnoj ljudskoj dusi,ideja o paneklezijanizmu kojeg promice Augustinova CIVITAS DEI,i ideja o evrocentrizmu kojeg promice sekularno drustvo Europe koje pretendira da bude mjera svih stvari i svih vrijednosti kod kuce i u svijetu.Crkva sama mora povesti tu bitku protiv gornje dvije ideje,jer ce se sva njihova tragicna pogibelj,u konacnici,sruciti njoj na glavu.Tim prije sto se ideja paneklezijanizma ne ozbiljuje kroz geografska prostranstva nego se ozbiljuje u prostoru ljudskih srdaca snagom nepredvidive bozanske milosti.
Provodi li se recena ideja silom,ona ce tad uvijek zavrsavati u krizarstvu i inkvizaturi,a to je bumerang koji se redovito vraca u lice.To podjednako vazi i za ideju evrocentrizma.Umjesto prelijepog procesa akulturacije i inkulturacije,kroz koji se treba promicati recena ideja,nametanje evrocentrizma vojnom,
gospodarskom,politickom i vojnostrateskom silom uvijek zavrsava u fasizmu,a ovaj po prirodi stvari uvijek umre u svojoj sopstvenoj krvi.Cini se da bi krscanska civilizacija tim prije trebala rascistiti sa gornje dvije ideje,ako se ima na pameti cinjenica da se bas iz tih dviju ideja na tlu danasnje Europe ispilila dvoglava avet u vidu beskrupuloznog modernizma i obezdusenog sekularizma,koja u svojoj gramzivosti i nezasitnosti bi,u krajnjemu,samoj Crkvi najprije mogla odgristi glavu,buduci da temeljite analize pokazuju kako u genima spomenute aveti u vecoj mjeri pulsiraju geni jos uvijek neumrla paganskog duha Europe,negoli sto cirkuliraju geni Kristove krvi.
Gornja konstatacija jos uvijek dobiva na vaznosti kada imamo na pameti aktualne futuristicke prognoze o nadolazecim krvavim sukobima koji ce se u XXI stoljecu odvijati po civilizacijskom savu,kako o tome pise americki sociolog i analiticar-futurist Samuel P.Huntington.Iako su svijet krscanstva i svijet islama danas uokvireni i bitno obiljezeni svojim vlastitim,temeljito razlicitim kulturama i civilizacijama,njihova zajednicka duhovna domovina,prepoznatljiva u primordijalnom semitskom geniju ili u zajednickoj primordijalnoj ademovskoj bastini,trebala bi imati presudnu ulogu u njihovom dijaloskom priblizavanju i ekumenskom sretanju,i ne bi smjela biti uzrokom njihova razdvajanja i udaljavanja.Jer koliko se bude produbljivao jaz izmedju krscana i muslimana,toliko ce,s druge strane,jacati veze izmedju muslimanske i taoisticko-konfucijanske civilizacije,kako primjecuje profesor Huntington,sto ce biti vrlo vazna komponenta u najavljujucim civilizacijskim konfrontacijama u narednom stoljecu.Stoga nece biti vazno samo promicati medjureligijski dijalog i medjucrkveni ekumenizam eda bi se izbjegli civilizacijski i medjureligijski sudari,nego ce biti neophodno takodjer zdusnije promicati RELIGIO PERENNIS unutar koje ce svaka tradicionalna religijska forma moci prepoznati svoj iskonski,svima njima zajednicki metafizicki pravrutak iz kojega je istekla univerzalna bozanska mudrost razasuta u svojim pojedinacnim obzirima diljem razlicitih religijskih tradicija.
Potpunije promicanje RELIGIO PERENNIS moze se u punijem opsegu postici samo onda ukoliko pripadnici svih religija budu dionici onoga sto moderni svijet zove demokratijom,ljudskim pravima,socijalnom pravdom,cudorednim dobrom i slobodom za sve ljude.Ne bude li toga,svekolika pregnuca i nastojanja oko ekumenizma svake vrste uvelike ce liciti bezuspjesnom Sizifovom valjanju stijene na vrh planine.A za to vrijeme ce svijet sve vise pucati po svojim kulturnim,religijskim,civilizacijskim,ideoloskim,politickim i nacionalnim savovima,i pripremati tlo Antikristovu kraljevstvu kojeg vec sada jasno priziva paganski duh Evrope koji,oboruzan bezboznom naukom,bezdusnom tehnikom i indiferentnim moralom,sije strah od unistenja i posvemasnje propasti,
gomilajuci zalihe najubojitijeg oruzja dostatnog da vec sada nekoliko puta razori planetu Zemlju,zemaljski dom ljudske civilizacije.Dadnemo li sada sansu tom kobnom kraljevstvu,ciji predokus osjecamo i kroz neuravnotezeno provodjenje ljudskih prava,osobito u kontekstu krscansko-muslimanskih odnosa na tlu jugoistocne Europe,tad vise nece biti vazno ko je ciji apostol,ko kojoj dogmatskoj nauci revnuje i kakvu ko eshatolosku nadu najavljuje.I nelogicno gombanje,cak,izmedju covjeka krscanske civilizacije i covjeka drugih civilizacija izgubit ce svaki smisao i svrhu.

1.NOSTRA AETATE,Concile oecumenique Vatican II,p.696.

2.THE CHANGING SECURITY ENVIRONMENT AND AMERICAN NATIONAL INTERESTS,Foreign Affairs,volume 72,no 3,summer 1983.
(Resid Hafizovic-"MUSLIMANI U DIJALOGU S DRUGIMA I SA SOBOM-SVETOPOVIJESNE I HIJEROPOVIJESNE PARADIGME")

Post je objavljen 19.10.2008. u 00:28 sati.