Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/misteryof3

Marketing

I´ll call her Nesa.

Image Hosted by ImageShack.us


Kada jesen dođe, sve laste na jug polete... samo naša ode na sjever... I´ll call her Nesa. Dani su postajali još kraći, sati sve teži, tjedni prekratki a tuga sve glasnija. Znali smo da se bliži taj dan, ali je uvijek iznova bio tako daleko, negdje skriven u magli popunjenoj radošću i prijateljima... Uvijek nova daogađanja, uvijek nova uzbuđenja, nikad dosadno, nikad jednolično. Tako bi se moglo opisati neobično prijateljstvo naše laste i vrapca. Koji neviđeni spoj, čovjek bi rekao kako se u takvoj različitosti nemoguće pronaći, no naši junaci su višestruko dokazali da te razlike nisu prepreke nego povod zbližavanju. Dugi su to bili dani, a opet tako kratki...
I došao je sumrak... Dan kada crne laste lete na jug, a naša bijela raširila krila te pohrlila na sjever. Uvijek protiv struje, za svojim uvjerenjima, svojim snovima.
Sjećam se tog dana, kao da je jučer bio... Posljednje ispijanje kapljica iz lokve na kojoj su tako često izmjenjivali cvrkute. Bio je tu i golub njen, i crvendać, bilo je i mnogo drugih ptica koje su manje bitne za ovu priču. Dugo ta lokva nije bila tako siva, tako puna zatišjima između cvrkuta. Tuga se nije mogla sakriti ni vrhunskim pokušajima imitiranja veselog cvrkuta, jer oči nisu lagale... Oči su zrcalile ono što nisu htjeli pokazati jedni drugima. Odletiše golub i crvendać, ostadoše lasta i vrabac:
- brzo ćezima proći, reče vrabac
- tako je, brzo snijeg kopni, brzo sunce snagu skupi i opet oblake smekša. Isto tako brzo nastaju naše lokve – odgovori lasta.
Ni jedno ni drugo vješto su pritome skrivali lokve nastale od njihovih suza, te tom malom laži pokušali olakšati jedno drugomu razdvojenost. Opravdanje za taj čin nosile su šale na koje su oboje naviknuti... Lijepo je bilo promatrati takvo jedno nesebično prijateljstvo, tako iskreno i neiskvareno, tako nevino, a ipak snažnije od bilo koje oštre pandže sokolove... Baš takvima su oči u oči uvijek odgovarali cvrkutom koji je poprimio oblik ljudskih riječi: Keep bleeding... uvijek iznova, uvijek jednako smiono, uvijek se oslanjajući jedno na drugo...
Promatrač sam bio, ali sve sam osjetio. Svaku riječ utjehe kaobodež, svaku skrivenu suzu kako peče, svako sjećanje koje se dublje urezuje u njih...
Pogledaše se za kraj, raširiše svoja krila te poletješe svatko na svoju stranu... velika tišina obavila je lokvu i njenu okolicu... ptice nestadoše... U praznu lokvu kanu kap i uznemiri žuti jesenjski list...

Letio je vrbac dva drveta i još dvije svjetiljke dalje... Zatim je sletio na gradski beton pored ljudkih nebodera, složio krila te okrenuo se prema sjeveru tužno gledajući malu točkicu koja polagano nestaje... Takav pogled tuge nikad više čovjek vidjeti neće... Odjednom vrabac raširi krila iz sve snage, protrese tijelo, zamahnu perjem te ošinu svoj pogled strijelom radosti na kojoj su jasno bile izvezene riječi:
Mi ćemo biti ovdje i kad se vratiš!
Da ne znam kako kljun ne može osmjeh složiti, rekao bih kako je vrabac imao baš takav izraz na licu... Sunce još jednom zasja svojim najjačim zrakama, a vrabac nastavi svoj put, čuvajući Nesu u svom srcu.

We will always love you.. no metter how far you fly away.....



Post je objavljen 17.10.2008. u 21:23 sati.