Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mcn

Marketing

Oda odloženoj olovčici

(Goran Tribuson: Povijest pornografije; Večernji list, 2004.)

Htio sam nešto za početak pametovati, ali sam odustao. Bude li mi se pred kraj još uvijek pametovalo možda i čujete što sam hto reći, a dotad počinjem pitanjem: kad li sam shvatio kako POVIJEST PORNOGRAFIJE nije samo zabavna knjiga, već i dobra knjiga? Te odmah odgovaram: na dvjestoosamdesetšestoj stranici (od četiristočetrdesetčetiri).

Kud baš na dvjestoosamdesetšestoj stranici (od četiristočetrdesetčetiri)?, možda ćete upitati. Što ima na dvjestoosamdesetšestoj stranici čega nije bilo na prethodnih dvjestoosamdesetpet?, možda ćete pritom svisoka dodati. A ja ću samo vrtjeti glavom. Jer, kad bi na dvjestoosamdesetšestoj stranici bili nečega čega nije bilo na prethodnih dvjestoosamdesetpet onda bi to bio dokaz da je dvjestoosamdesetšesta stranica jedna dobra stranica, bolja od svih prethodnih, a ne da je dvjestoosamdesetšesta stranica mjesto na kojem sam shvatio kako je POVIJEST PORNOGRAFIJE dobra knjiga.

Jest, dvjestoosamdesetšesta stranica je i dobro mjesto - olovkom sam obilježio prvi pasus trinaestog dijela petog poglavlja - ali dvjestoosamdesetšesta stranica nije posebna po tome što sam na njoj nešto obilježio već što mi je u svijest prizvala činjenicu kako na prethodnih dvjestoosamdesetpet stranica niti jednom nisam potegao olovku.

Aha, reći ćete možda, onda dvjestoosamdesetšesta stranica jest i važnije i bolje mjesto od prethodnih dvjestoosamdesetpet stranica, na kojima se nije imalo što pribilježiti!

Ne, zgrozit ću se ja i neću se moći suzdržati nego ću i dodati, blesani jedni!

Duboki i najdublji značaj dvjestoosamdesetšeste stranice POVIJESTI PORNOGRAFIJE jest što sam na njoj shvatio kako na prethodnih skoro pa tristo stranica (da ne pišem opet, po dvjestoosamdesepeti put, dvjestoosamdesetpet) nisam imao ni najmanju primjedbu. Ljudi moji, blesani jedni, znate li vi kako je to rijetko? Meni se ne događa svaki dan da pročitam tristo stranica (ili, makar, dvjestoosamdesetpet), a da na prvoj, desetoj ili stotoj ne počnem cičati kao da me kolju lošim pisanjem, da ne počnem pijukati kako je pisac kreten i ne počnem vjernom si olovčicom bilježiti sve stranice na kojima je dotični kreten počinio zločine protiv literature i moga ukusa. A ovo, isukati olovčicu tek na dvjestoosamdesetšestoj stranici i to samo kako bih označio lijep odlomak ... kad li sam to zadnji put doživio?

Ali, kažete vi, ako se lijep odlomak pojavljuje tek na dvjestoosamdesetšestoj stranici tad je Tribuson napisao bar dvjestoosamdeset pet stranica bez lijepog odlomka?

Ne, kažem ja prezirno, blesani jedni! Zar ne znate baš ništa o lijepim odlomcima? Lijepi odlomci nisu svrha dobrog i lijepog pisanja, lijepi su odlomci svrha isključivo sami sebi! Svrha dobrog i lijepog pisanja je da ništa ne iskoči, da ne strši nikakav lijepi odlomak, nikakav citat unaprijed priređen za čitanke i kritičare, svrha je lijepog i dobrog pisanja da se čitav tekst jednako dobro potaraca, da na njemu nemu kocaka što vire, jednako kao što nema ni rupa.

A u tome je Tribuson maher. Olovčicu sam potegao još dva puta - jednom kako bih zabilježio vic o Kinoteci (str. 307) koji možda neće ništa značiti onima koji je nisu bar koju godinu redovito pohađali, a drugi put kako bih označio rečenicu ("Znači da mogu napisati bilo što, ne riskirajući ništa, jer će sve biti interpretirano u skladu s općom slikom koju imaju o meni?" - str. 314) koja je jako dobro opisala problem za kojeg nisam ni znao da me muči - ali onda sam je pustio kvragu i do kraja (četiristočetrdesečetvrte stranice) samo čitao jer me zanimalo kamo priča ide.

Zanimalo me, hej, zanimalo me kamo priča ide! Znate li kako je to tek ovih dana rijetko? Mimo čuđenja nad spoznajom koliko mi se dalek i stran (opet! vidi blog o Ursuli) čini komunizam o kojem Tribuson piše, a u kojem sam i sam dijelom živio, mimo nevažnih pitanja o tome koliko je od Tribusona u glavnom liku, a koliko istine u fabuli, mimo razmišljanja o dekadama koje su nekima ovakve, a nekima onakve (Tribusonu pedesete sjajne koliko mom ocu posrane; meni sedamdesete sjajne koliko Tribusonu posrane) ... Mimo svega toga zanimalo me kamo priča - obična jedna priča, generacijska priča posve ista kao i sve druge - ide. To, vidite, to je za mene majstorstvo.

I zato sam odustao od pametovanja i pričao vam o dvjestoosamdesetšestoj stranici, koja je dovljan razlog da u dahu smlatite nju i četiristočetrdesettri ostale.

(mcn)

PS Ipak: Večernji je knjigu očito OCR-ao i onda nije baš pazio u korekturi pa smo dobili "Laknula" umjesto "taknula", "unijela" gdje je trebalo "umjela" ili "Agathu Ohristie", uz još nekoliko tuceta takvih propusta. Cijena koju je trebalo doplatiti kako bismo ovu dobru knjigu jeftino na kiosku platili? Možda, ali rekoh spomenut ću, da mi se ne prigovori kako pretjerano gledam kroz prste knjigama koje mi se svide.


Post je objavljen 01.11.2008. u 08:33 sati.