Marketing
Teret prošlosti
Tamne mrlje prošlosti
na tvojoj bijeloj košulji
vešmašina budućnosti
nikad neće oprati
Da postoji vremenski stroj koji bi vam omogućio da se vratite u prošlost i promijenite neke događaje iz vašeg života, bi li iskoristili tu priliku ili bi nastavili sa svojim životom ovakvim kakav je?
Mogu se sjetiti hrpetine gluparija iz svog života koje me tjeraju da se crvenim dok razmišljam o njima. Sve redom bedastoće kojih se vjerojatno ne sjeća nitko osim mene, i koje nitko nije uzimao za ozbiljno, za zlo il štogod. Al ih se ja sjećam i više nego dobro. Nikad mi nije bio problem ispričati se (pod uvjetom da je bila moja pogreška), ali isprika ne odnosi sa sobom i sjećanje. Jao, kako sam znala biti glupa... (sad kao nisam)
No nije to ono što mi je zaokupljalo misli zadnjih dana.
Moja opsjednutost ljubavlju i svime što uz nju ide nije presahnula. Zapravo, živi u čist finim uvjetima.
Uglavnom, malo ću o bivšima.
Nisam svetica, vjerovali ili ne. (Valjda cure s PMF-a nisu takve očajnice kao što su to dečki s istog- čast iznimkama)
Imam dovoljno iskustva sa suprotnim spolom, ako ne i previše. Bilo je tu stvarno svega, nekih se sjetim sa smiješkom
, pri sjećanju na neke bih najradije propala u zemlju (ma gdje mi je pamet bila), ali, u svakom slučaju, zanimljivo mi je razmišljati o svemu tome. Zapravo, o mom razvoju iz zatelebane klinkice u ovo što sam danas. (kad si bolje razmislim, i nije se puno promijenilo, hehe)
S druge strane, shvatila sam da sam glupa i dvolična ponekad. Prečesto.
Opet malo skretanja s teme. Malo ću se sad uhvatiti najdražeg mi bića.
E pa, moj dragi je u najmanju ruku privlačan muškarac. Čisto fizički gledano- visok, svijetle kovrčave kose i najljepših zelenih očiju (ne uobičajeno vražjih nego dobrih, dobrih). U svakom slučaju, kao takav je priličan magnet za žene, što mene zna jako jako iziritirati, al jbg, nije on kriv kaj je prekrasan.
Zaključujete nekako da nisam jedina u vezi s ponešto iskustva?
E pa, ovdje moja dvoličnost dolazi na scenu.
Jer stalno ko da imam osjećaj da mi neka od njih visi nad glavom. Blesavo, znam. Sve je to samo dio njegove prošlosti, sve je to puklo još davnih dana, i prije nego je mene upoznao. Ali teško mi je zamisliti da je moje najdraže voljelo i nekoga prije mene. (stvarno retardirano, ak sam ja mogla, postoji i malecka mogućnost da je mogao i on) I stvarno mrzim samu sebe kad se uhvatim u razmišljanju jesam li ja samo nečija blijeda kopija i samo utjeha za neku s kojom nije uspjelo. Najgore od svega što ponekad dijelim s njim svoja razmišljanja o tome, a on ne zna kako bi me utješio i kako bi mi izbio takve misli iz glave. Ma znam što smo mi. Samo me nekad stvarno jako zapljusne. Jebena nesigurnost.
Nije da njega nikad ne opere takav pesimizam, ali ipak nikad u takvoj mjeri kao što se to meni događa...
Pa da se vratim na onu spiku s početka priče- ponekad bih tako htjela da mogu izbrisati sve što je bilo prije, da mogu ući u ovu vezu potpuno čista od svoje prošlosti, a i on isto. I da nas ne muči apsolutno ništa, da budemo jedno drugom najveća podrška uvijek i zauvijek.
Hvala bogu, pa stvari ne funkcioniraju onako kako bi mi htjeli. Zašto hvala bogu? Jer sam baš zbog svega toga ovo što sam danas. Jer je život napravio taman onoliko rezova na meni da to zapravo i mogu shvatiti. I zato što, da nije tako, danas ne bih imala savršen život. Možda pretjerujem, ali ja ne vidim kako bi moglo biti bolje od ovoga. 
Gobac je bio u pravu. A ja ionak ne volim bijelu odjeću.
Z, obožavam te.
Pozdrav od male fizičarke!
Post je objavljen 13.10.2008. u 19:51 sati.