Marketing
Sindrom Susjeda
Mislim da gore navedenom naslovu nije potrebno nikakvo detaljno objašnjenje značenja – svatko je barem jednom čuo, ako ne i iskusio, anegdotu o (dobro)susjedskim odnosima i međama koje ih određuju. Tom skupu fenomena, kojeg ću nazvati sindromom, posvećeni su članci i članci Zakona o vlasništvu, uključujući i one najzabavnije koji određuju kome pripadaju plodovi koji s drveta na međi padnu na jednu ili drugu stranu međe i što učiniti s pčelom koja zaluta u susjedovo dvorište. Zbog silne važnosti koju opisani sindrom zauzima u našim životima, zaslužio je biti imenovan velikim slovom – sindromom Susjeda.
Ovo je priča o našem sindromu Susjeda te o njegovu, nadam se, uspješnom izlječenju.
Slika preuzeta s www.joe-ks.com
Zametak problema mogao se naslutiti pri prvom pogledu na izvod iz katastarskog plana – osnovnom obliku čestice pridružen je i čudan repić ''L'' oblika, površine oko 400 m2, o kojem smo znali samo ono što nam je prodavatelj rekao – to je tako kako je, radite s tim što hoćete! Zbog veličine zemljišta, konfiguracije terena, snijega i podivljalog žbunja, par mjeseci nije bilo moguće otkriti gdje bi se točno mogao nalaziti. Bila je vidljiva samo ograda jednoga susjeda, ali taj podatak nam bez točne izmjere nije ništa značio. Posrednik koji nam je pokazao zemljište spominjao je neki put, ali taj repić nije vodio ni od kuda nikamo i nije bio priključen ni na koju drugu prometnu površinu – priču o njegovom nastanku razjasnili smo tek kada se cijeli događaj ozbiljno zahuktao.
U trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora nismo ni slutili da uza zemljište dobivamo i sindrom Susjeda – gratis! Mirovao je dok smo plaćali porez i brisovno očitovanje za dug star 80-ak godina, a zatim je naglo buknuo potaknut zabijanjem geodetskih oznaka duž spomenutog repića. U prvim trenucima mijenjao je zastrašujuće, naravno, neuknjižene oblike: od prava služnosti, preko ugovora o zamjeni zemljišta, do darovnog ugovora, a spominjala se i izgorjela građevna dozvola bespravno izgrađene vikendice, koja donedavno nikad nije ni bila unutar građevinskog područja. Sindrom je kulminirao susretom kod susjedovog odvjetnika - koji, usput rečeno, krši Zakon o radu i Pravilnik o zaštiti na radu za radne i pomoćne prostorije i prostore, a vjerojatno i još poneki (čitaj: nema sanitarije u uredu, već zaposlenici i stranke koriste sanitarije obližnjeg kafića!) - te prijetnjom sudskom tužbom.
Razmjeri koje je sindrom poprimio nisu nas mogli dovoljno začuditi, ali ponajprije su nas dobro zabavili: sporni repić smo i prije početka problema odlučili povoljno prodati ili darovati susjedu jer se prema odredbama prostornog plana s njim samim ništa ne može učiniti, odnosno moguće ga je jedino priključiti susjednoj građevnoj čestici ili uopće ne dirati.
Rješenje se nametnulo sasvim logično: ako susjed želi to zemljište, jedini mogući način da ga dobije je da izradi dokument kojim će legalizirati vikendicu i kojim će predložiti oblik građevne čestice koji ga uključuje. Pa ako nam ne plati cijenu zemljišta, barem će platiti izradu projekta, sve doprinose i pristojbe, a također i odvjetnika sumnjiva morala. Živimo, naime, unutar sustava tržišnog kapitalizma... Osim toga, bilo bi suludo ne iskoristiti priliku kada tri nužna elementa - zakon, prostorni plan uređenja i susjedi voljni ustupiti zemljište - omogućuju legalizaciju 25 godina stare bespravne vikendice. U svakom slučaju, ne čini nam se da je 400 m2 prevelika cijena za željeni mir!
Ovih dana očekujemo sklapanje odgovarajućeg ugovora kojim će zavrzlama konačno biti riješena...
U slučaju da susjed ipak odluči koristiti naše zemljište bez provođenja prethodno opisanog postupka, smislili smo niz obrambenih mehanizama koji mu mogu zagorčati život:
1. Prostornim planom je ipak moguće nešto napraviti s tim komadom zemljišta – propisane udaljenosti od susjednih međa omogućuju postavu pčelinjaka, što je vrlo zabavno rješenje s obzirom da je susjedova terasa tik do međe! Čak bi se pažljivim smještajem cvjetnjaka moglo znatno utjecati na smjer kretanja pčela!
2. Veseli nas i mogućnost prodaje zemljišta koje neće biti dio naše građevne čestice, najozloglašenijem kamataru u okolici, pa neka se on pobrine za opisane probleme sebi svojstvenim metodama!
3. Naravno, isto zemljište možemo prodati nekom od predstavnika dviju manjina, koje su zbog duboko ukorijenjenih predrasuda neiscrpan izvor zlobnih šala, da desecima svojih potomaka osiguraju egzistenciju sakupljanjem otpada ili pečenjem kruha tik do susjedovog prozora – u tom slučaju bismo i mi digli šatore u potrazi za ugodnijim susjedstvom.
Kako je nakon treće točke ponestalo mašte, pozivam sve koji prate ovaj blog da pripomognu idejama kako bi brojnim supatnicima olakšali izlječenje sindroma!
Također se nadam da nam naš susjed, zahvaljujući kojem smo dobili priliku pričati vlastitu anegdotu o sindromu Susjeda, neće ništa zamjeriti ukoliko jednom naiđe na ovaj tekst, već se dobro nasmijati cijeloj priči. Naposlijetku, kad završimo građenje i doselimo u kuću, djeca će nam se zajedno igrati...
Post je objavljen 14.10.2008. u 22:00 sati.