Marketing
KESTENI
Volim jesen. Uvjeravaju me ponekad stariji da će ta ljubav s vremenom nestati i premjestiti se na ljeto ili proljeće, no dosad se to još nije dogodilo. Volim boje, okuse, mirise jeseni, zbog njih me često preplavi titravi i topli unutarnji osjećaj da sam se na trenutak uistinu vratila kući. Jesenja magla koja poput vate obavija prozore mog toplog boravišta u prohladnim jutrima i prijepodnevima podsjeća me kako sam sretna što imam svoje ugodno mjesto pod suncem. Kad se u poslijepodnevnim satima vraćam kući volim proći pored kestenjara iz čijih se peći osim topline koju mogu osjetiti ako stanem u blizini, širi i zanosni miris pečenih kestena. Nekad hrana siromaha, danas najpopularnija potpuno prirodna poslastica u prohladnim jesenskim i hladnim zimskim danima. Dok su zime bile oštrije i temperatura normalno padala na oko -10 u jutarnjim satima, i nije se dizala iznad nule ni u kratkim i sunčanim zimskim popodnevima, često sam kupila kestene u papirnom zamotuljku samo kako bih ugrijala prste promrzle u vunenim rukavicama. Bile su dugotrajne i uistinu hladne te stare anticiklone koje su nam stizale iz Sibira osamdesetih godina.
No da se vratim kestenima – kako ih volim jesti, nekako se podrazumijeva da ih volim i brati. Tako smo se odlučili jutros malo ranije uputiti prema Samoboru i okolnim nalazištima tog ukusnog ploda. Magla je obavijala automobil – što i nije jako ugodan osjećaj – Sava se jedva razabirala s jankomirskog mosta. No već se nad autoputom počela kidati i nad Samoborom nas je dočekalo sunce na vedrom jesenjem nebu.
Rude-centar središnji su dio jako razvučenog naselja. Često sam onuda prolazila, što autobusom, što automobilom, a ponekad i pješice. Naselje se proteže duž potoka Gradne koji niže dolje protječe pored tvornice kristala, zatim kroz nekoć popularno izletište Vugrinščak i samo središte Samobora. Odavde se kreće na vrhove Oštrc i Plešivicu, ali i manje poznati Črnec. Kad sam jednom davno, početkom devedesetih, u planinarskom pohodu kao usputnu postaju posjetila i vrh Mali Črnec, nisam znala kako će veliku ulogu u mom životu odigrati taj kraj, osobito susjedni brijeg Veliki Črnec. Ljetno branje borovnica i jesensko branje kestena pretvorilo se u svojevrsnu tradiciju koju smo održavali muž i ja, a kasnije smo u to uključili i svoju djecu. Premda oduvijek više volimo laganu šetnju od Samobora i blagi uspon šumovitim padinama iznad tvornice kristala koji započinje ondje gdje završava Rudarska draga i vodi jednim od najljepših šumskih puteva do Palačnika, odakle se lako može doći do Črneca, i ova stanica autobusa i parkiralište automobila nije nam loš početak, osobito ako žurimo kao danas.
Pogled na Oštrc urešen jesenskim bojama otvara se gotovo odmah nakon izlaska iz naselja.
I kućica do koje treba doći uspinjući se uskom strmom cestom.
Kad se čovjek približi, ugleda prizor kojemu se mora sa simpatijom nasmiješiti. Najradije bih je podragala – tako me podsjeća na brojne prolaske ovuda.
S desne strane iz cijevi izvire voda. Vidjela sam da planinari ovdje pune svoje čuture i piju, no nikad je nisam okusila iz straha da nije zdrava za piće. Tom dojmu doprinosi i vinograd posađen odmah iznad izvora, a znamo čime se sve tretira vinova loza protiv štetnika i za bolji urod. No hladna je i dobra za oprati ruke i oznojeno lice u vrućim danima. Danas nam to nije bilo potrebno.
Uspon je prilično strm na dva ili tri mjesta, a po napuklinama u asfaltu čini se da ni tlo nije sasvim stabilno. Premda – većeg odronjavanja ovdje nismo vidjeli u protekla dva desetljeća, osim što se prije dvije godine urušio dio ceste malo dalje, gore u selu.
Pitaju me trezveno moji mali, zapravo mladi, jer mali više nisu, dečki, zašto ne nađem nešto ljepše za slikanje. Po licima im vidim da oni ovaj prizor smatraju ružnim. Kućica stara, zapuštena, i vrata su joj ove godine izvaljena pa se može zaviriti u mali prostor, vidi se i ležaj do drugog prozora, onog dalje od ceste, gdje očito godinama nitko nije spavao na rasušenom drvetu pokrivenom raznim neprepoznatljivim otpacima. Ipak, ono što ja vidim nije rugoba i ne osjećam strah od takvog bivanja koji bi mi kućicu mogao učiniti odbojnom. Ona je meni glasnik iz prošlosti, starac koji ima svoju priču, sigurno zanimljivu, ali nikad ispričanu. Iz godine u godinu gledala sam je kako postaje sve više oronula i usamljena, no činjenica da je još uvijek ovdje i da je mogu pozdraviti kao staru prijateljicu uvijek kad prođem mimo dovoljna je da me razveseli. Nedostajat će mi ako jednom prođem i ne ugledam je..
Obližnji stari kotac, odavno nenastanjen, mogao bi također poslužiti kao dokaz moje opčinjenosti ružnim. No slikala sam ga zato što još uvijek čujem, kad onuda prolazim, veselo roktanje nekadašnjih stanara nesvjesnih svoje zle kobi.
Mali Črnec upada u oči svojim zašiljenim vrhom, a ako se popnemo na njega, ugledat ćemo prekrasan prizor posvuda oko sebe i možda shvatiti zašto naizgled skromno Samoborsko gorje znalci često uspoređuju s Alpama.
Busen zlatica nekako odudara od jesenskog ugođaja svojim raskošnim žutilom i bujnim zelenilom svog okruženja. Nije to slučajni relikt davno prohujalog ljeta, ovo je jedan od pokazatelja da nam je vrijeme ipak sve toplije i toplije…
Ovaj simpatičan i miran pas strpljivo nas je pratio na posljednjem dijelu uspona. Kad smo stigli do prijevoja između Malog i Velikog Črnca, pas nas je još jednom sve redom ponjušio, prekontrolirao stvari koje smo izvukli iz ruksaka kako bismo se presvukli i otišao svojim putem. Kasnije smo ga sreli kod njegove kuće i ponovo prošli njuš-kontrolu, ali ovaj put nije krenuo za nama. Star je to pas, zadihao se na usponu i očito mu je jedna šetnja u našem društvu bila dovoljna. Neka još dugo poživi u tom prekrasnom kraju.
Prije ulaska u šumu bacila sam još jedan pogled prema Malom Črncu. Ranoprijepodnevno sunce bilo je još nisko na obzoru i nije mi svojim zrakama pokvarilo sliku, naprotiv.
Ušli smo u ovu bogatu šumu i lagano se spuštajući bez puno muke nabrali pune vrećice kestena.
Okrijepili smo se sendvičima i vodom kod ovih uredno složenih svježih bukovih cjepanica. Miris šume, padanje lišća, ali i zrelih kestena koji kao da su nas nastojali pogoditi svojim bodljikavim plodovima, osvježio je naše gradske mozgove i očistio osjetila. U ovo vrijeme na tom mjestu obično ima puno berača. To nije veliki problem ako se bere mala količina za obitelj, no danas prijepodne u toj šumi nismo sreli nikoga. Bio je to nezaboravan, prekrasan, suncem okupan dan. Naprosto nam se posrećio.
Prije izlaska iz šume nisam mogla odoljeti da ne pokušam uhvatiti barem djelić ljepote požutjelog kestenovog lišća naspram prekrasnog plavog neba, puno dubljeg i modrijeg nego što je na slici.
A kesteni? Skuhala sam ih malo i bili su ukusni, ali nisam ih slikala, da ne radim zazubice onima koji ih vole 
Post je objavljen 11.10.2008. u 23:03 sati.