U posljednje vrijeme sjajno se osjećam. Kako, zašto, malo mi čudno, i onda mi sine! Pa ja više nisam mlad! Hura! Osim što sam i dalje izložen teroru mladosti o kojem sam još lani pisao. Ali hej, to dolazi iz vana. Utrneš TV, paziš kud surfaš po netu, pronađeš prikladnu radijsku postaju kao što je Treći program i – miran si! Na kraju još među vršnjacima i onim starijima otpiliš sve one dosadnjakoviće koji leleću nad mladim danima i stvar je gotova. No, možda sam se, moram biti iskren, u prvom trenutku malo zabrinuo. Postajem li grintavi starkelja, mrzovoljan tip ljubomoran na život i energiju mladih? Je li to taj trenutak, tako lijepo i jasno primjetljiv? Ne, ne i sto put ne! To je daleko od svake mrzovolje, upravo suprotno. Mir i vedrina, a napose veliko olakšanje, kao da sam se silnog tereta oslobodio. Ne budi lijen, sastavih mali popis te nepotrebne prtljage. Odmah će vam biti jasno zašto je dobro za vas, samo ako ste se dokopali životne dobi u kojoj sa stopostotnom sigurnošću možete tvrditi kako više niste mladi.
Pod pravnom i krivičnom i građanskom i svakom drugom odgovornošću izjavljujem kako sam sretan što više nisam i nikad više neću biti mlad zbog, kako slijedi:
Mladost je glupa. Djed mi je govorio: „Mladi su bedasti i kad su pametni.“ Trebalo mi je mnogo desetljeća da to napokon shvatim. Naravno, bio sam glup kao tava, bio sam mlad.
Mladi misle da je glupost individualna stvar, a ne generacijska. To je zato što vjeruju, svatko za sebe, da su najpametniji. Tako vjeruju jer su bedasti, a bedasti su čak i oni među njima koji su pametni, jer su mladi. Iz te situacije nema izlaza, osim strpljivog čekanja.
Mladost je nestrpljiva. Misle da im se žuri, dok bi im bilo pametnije da stoje gdje jesu, dok još mogu. Mladi žure odrasti, ali ne znaju čekati. Ne možeš odrasti prije nego naučiš čekati.
Mladost je nezahvalna. To proilazi iz sebičnosti, a većina se ne oslobodi te djetinjaste karakteristike ni pod stare dane, što samo dokazuje da su svi oni starkelje koji vole pričati kako su „mladi u srcu“ zapravo blesavi. Tko može poželjeti da zrela i sočna voćka opet postane zelena i kisela?
Mladost je nezrela. To znači neodgovorna. Tu nema pomoći, to je biologija. Ipak, blesavo moderno društvo želi im dati prava poput političkog prava glasa, kojekakva prava da odlučuju o seksualnosti, odnosima s roditeljima i natovariti im kojekakve druge stvari za koje nisu sposobni i koje im dodatno kommpliciraju ionako kompliciran život. Već ovo do sad nabrojano govori nam da su mladi do grla u problemima sami sa sobom, a tek smo počeli.
Mladost je sitničava. Misli sitno u svakom smislu. Pri tom, naravno, prenapuhuje te sitničarije. Lokalni birc, lokalni klub, lokalna klupica u parku najvažnije su stvari na svijetu. Mladi su sitničavo osjetljivi na nepravdu koja im se nanosi i koja se svodi na nekakve njihove sitne neispunjene želje. Osim što su želje tako sitne da se čovjeku time ne da baviti, toliko su nesposobni da za to stalno gnjave roditelje, umjesto da se sami pobrinu. Ako su idealisti, misle također da se vjekovni problemi poput gladi u svijetu, ratova ili zagađivanja nekakve sitnice koje stariji ne žele riješiti pod izgovorom da nemaju vremena.
Mladost je teško preživjeti. Sad uopće ne govorim o, recimo, ratu. Ili o mafijaškim obračunima novog vremena. Kad se samo sjetim djetinjstva i rane mladosti, usred mircatog mira, ponekad se iskreno čudim kako nisam zaglavio, poginuo ili ostao sakat poslije svih gluposti koje sam bio u stanju izvoditi. A da roditelji nisu imali blagog pojma. Ni ja, naravno, nisam imao pojma što zapravo radim.
Mladi ne trpe vlastite roditelje. Poseban dokaz mladenačke gluposti. Objektivno, to su jedini ljudi na svijetu i u životu koji će bezuvjetno voljeti i pomagati dotičnog mamlaza od djeteta. Ali njemu su važniji nekakvi kreteni s klupice ili u školi, gori od njega sto puta i spremni na najpodliju izdaju. Ne, ova budala bi za njih dala krv, a one uboge roditelje koji ga, šta će, kakvo je - takvo je, njihovo je, vole bez pitanja, njih mrzi. Onda opet treba desetljeće-dva kojekakvih trauma da se s njima izmiri, ponekad tek na samrtnoj postelji.
Mladima su „seks“ i „obilno lučenje sline“ sinonimi, istoznačni pojmovi. Ne znam razmrsiti taj misterij. Upusti se u seks s mladim čeljadetom i nema šanse da ostaneš suh. Konzekventno tome, nema šanse da bih ganjao mlađe cure. Moja Voljena, stara koka, može biti mirna. Mislim da mladi to povezuju s čulnošću, pa zato toliko sline jedni po drugima tijekom seksa, a možda je samo lučenje hormona. Sve skupa, svo to petljanje od seksualnog života mladih na kraju izgleda kao telad od bizona kad ih majka dobro zaslini. Još se čude ako ih zovemo balavcima!
Mladi obožavaju buku. Nije čudo da slabo čuju pod stare dane.
Mladi otkrivaju toplu vodu. To je nevjerojatno dosadno. U tome prednjače ovi studentske dobi jer su im se napokon razvile vijuge koje reagiraju na intelektualne podražaje. Pročitaju nešto, upali im se lampica, pa dave s tim, a kad si im govorio o tome, i još deset boljih stvari, ljutito su puhali jer su morali na klupicu slušat buku s prijateljima, budućim izdajnicima i otimačima dečki, ovoga, onoga...
Mladi su oholi. Slabo razvijena, nježna osobnost tek je stekla mutnu spoznaju o nekakvoj mogućoj samosvjesnosti, ne znaju kako bi to najbolje izrazili pa se napuhavaju. Kako im je u glavi još sve pobrkano od netom prošlog puberteta, nesigurnost skrivaju ponosom, ali to je zapravo gizdavost, ali nije ni to nego nešto treće, u konačnici kao rezultat izbije ta nesnosna mladenačka oholost.
Kad si mlad moraš u rat. To možda ne važi za one na Zapadu, ali kod nas je to pod ziher. Svaku generaciju zakače bar dva rata, velika je vjerojatnost da jedan bude u mladoj dobi, ili bar djetinjstvu. Rat ostavlja velike posljedice na tako veliku masu potpuno zbunjene čeljadi.
Mladost je naivna. Kao mladog pripravnika iskorištavaju te gore nego roba, svakakve budale šalju te po šibice i čitaju ti bukvice. I kad su pokvarenjaci, mladi su naivni. Štosevi su im provaljeni već davno prije nego su primjenjeni (vidi gore pod toplom vodom). Istovremeno, naivno se oduševe za kojekakve sekte u koju ih namame, ili se navuku na kocku, ili drogu.
Skopčano s naivnošću, mladi su revolucionarni. Mijenjali bi svijet nasilnim metodama i po kratkom postupku pa ih, u nemirna vremena, regrutiraju kojekakvi razbojnici željni pljačke i tuđeg bogatstva. Preživjeli pišu teorije o revolucionarnim prevratima i huckaju nove mlade na nove prevrate, a mladi onda ginu kao ovce, ili ih kinje po kazamatima.
Mladi nikad nemaju love. To ih tada još ne zabrinjava, ali umanjuje kvalitetu ionako nekvalitetnog života. Naravno, ima mladih koji imaju love u džepu, ali to nije njihova lova jer ju nisu sami zaradili. Ono što, tako mladi, i mogu slučajno zaraditi ne možemo zvati ozbiljnom lovom. Dakle aksiom: mladi nemaju love.
Mladima je život jednoličan. Ljudska mladunčad, mladi sisavci. U stanju su uživati u nevjerojatno jednoličnim ponavljanjima. Kao kad mladi mačak par stotina puta skoči za vunenom lopticom, i nikad mu ne dosadi. Sto put preslušaju isti CD, milijun puta pređu iste nivoe igrice, stalno vise u istom bircu i međusobno mumljaju i frfljaju iste priče. Najgore od svega, tu naviku onda zadrže do starosti. Kako su tek isplazili iz gnijezda, vrlo su euforični i osjetljivi oko tih svojih dosadnih aktivnosti jer misle da je to kraj svijeta i najluđa zabava ikad.
Mladost je dosadna. U svakom smislu te riječi. Jedino si u mladosti sposoban provoditi sate u dosadi, a istovremeno, mladi su dosadni na aktivan način jer gnjave, buče i smetaju. Od tramvaja do dnevne sobe. Od školske klupe do stadiona.
Mladi su neodgojeni. To već nije prigovor njima, ali ako si imao peh da budeš neodgojen mladac, opet su ti natovarili dodatan nepotreban teret. Odgoj, naime, služi tome da olakša život, ne da ga zakomplicira.
Mladi su uvjereni da su slobodni ako se zatvore u sobu ili odu nekud na dva sata. AAAAAAAAAHAHAHAHAHAHAHAHAHA!!!!!!!!!!!!!
Mladi misle da im stariji stalno nešto zamjeraju, da ih kinje iz zabave i dokolice. Zapravo, stariji su beskrajno strpljivi za more njihovih gluposti, toplih voda, slinjenja i naivnosti. Kako su ovi još uvijek glupi da bilo što smisleno pokopčaju, stariji jedino mogu strpljivo ponavljati: „Doći ćeš ti na moje pa ćeš shvatiti“. To je definitivno number one najgora rečenica. Mladi je ne mogu podnijeti, ima učinak jednak učinku češnjaka na vampire, i to je jedini tračak zabave svima koji se moraju maltretirati s mladeži. Dobra stvar u tome: onog trenutka kad prvi put shvatiš da si „došao na njihovo“ počelo je zrenje i nezaustavljivi proces oslobađanja od tereta mladosti.
Kao da to sve nije dosta, postoji čitava industrija koja nas želi uvjeriti da je bolje biti mlad, što onda tim mladim glupsonima samo još dodatno diže perje i širi krila, a stari glupani im se brže pridružuju, iako malo šepavo.
Sve ovo je daleko od toga da bi bilo sve. Tek ono čega sam se uspio, sad već pomalo dementan, sjetiti. Ali napokon sam se uspio riješiti čitavog tog tereta, mukotrpno, točku po točku, gore nego poglavlja pregovora za EU. I onda me neka budala pita bih li to sve htio natrag na leđa? Pa ne, hvala! Od svega toga me ovaj prokleti išijas i zgrabio!
Hvala, o hvala ti Bože što više nisam mlad!
Post je objavljen 11.10.2008. u 01:40 sati.