Ptica sve vidi. Ne zato što na mrežnici ima osjetljivu pjegu, nego zbog ideje vječne obnove života koju nosi u sebi. Etimologija ptice u mnogim jezicima, slavenskim osobito, ali i romanskim, upućuje na pojam djeteta, kao na primjer latinski putus. U staroslavenskom ključna je pata, iz čega je vjerojatno izvučena patka, a potom i sve ostale ptice. Ptice lete u zraku, trče po zemlji, penju se po drveću, plivaju na vodi, rone pod vodom, gnijezde se u blatu. Dok sjedi na grani ptica se doima kao enciklopedija. Koncentrirana mudrost.
Ptica vidi u kuću, paralelne svjetove jedne obitelji. Vidi kako Branko sjedi za stolom i mjeri koliko dugo može zadržati dah. Aphp, uzdahne i pogleda na sat, zatim izdahne i opet pogleda na sat. Između toga prođe pedeset sekundi. Zatim opet aphp i četrdeset osam sekundi. Aphp i pedeset dvije sekunde. I sve to zapisuje na komad papira. Za to vrijeme Melita, njegova žena, pere kadu i ljutito pušta vodu. Između bučnih ispiranja priča kako je sramotno što je susjedov sin Leo donio vrećicu voćnih karamela njihovoj kćeri Martini za deveti rođendan. A pojeo je i popio u deset puta većoj vrijednosti. Branko nije mogao doći do daha. Prošli tjedan napravio je rekord: pedeset i tri sekunde. Registrirala je to samo ptica na grani.
Ptica vidi kako se noćni leptir uhvatio krhkim nožicama za donji dio prozorske daske. Gospođa Slavica ne vidi uljeza, njeno oko registrira tek tamnosmeđu mrlju za koju ona misli da je trag čokolade iz djetinjstva. Kao dijete imala je običaj zaprljane prste brisati o tvrde predmete, u prozorsku dasku i stol. Oduševljavalo ju je gledati kako zauvijek ostaje zahvala slatkom jelu i nepoznatom gospodinu koji ju je sačekivao pred školom i darovao fine čokolade. Ptica zna da noćni leptir nema nikakve veze sa čokoladom. Njemu je taj okus nepoznat.
Što još vidi ptica? Vidi mačke na karnevalu. Mačke, kao što je poznato, veći dio dana provode same u kući. Netko će reći da su one zapravo oduvijek same, jer kad su ljudi u istom prostoru, one obvezatno spavaju, i to čvrsto, trzajući šapicama i brcima, te tako daju do znanja da nisu prisutne. Noću pak, kad ljudi ugase svjetlo i televizor, mačke šeću po mraku i provjeravaju jesu li vrata zaključana, je li plin isključen i posuđe dobro oprano. Udišu mirišljav zrak. Zatim gledaju što je sve donio poštar, koliki je račun za servis automobila i do kojeg datuma vrijedi kreditna kartica. Nakon toga pročitaju novine, a neke mačke riješe i nagradnu križaljku. Njima se sviđa šareni papir pa rado pregledaju i kataloge. Kad sve stvari vrate na mjesto, kad sve shvate, odlaze u život. Noću, dakle, iz svakog stana izlazi po jedna oprezna mačka.
U mačjem životu noć zapravo nastupa rano, već u prijepodnevnim satima, jer stanovi ostaju prazni. Domaćice odlaze na tržnicu, djeca u školu, roditelji na posao. Mačke pak… Da, samo ptica na grani vidi što rade mačke. Mačke priređuju karneval. Gospođe mačke stanu pred golemo zrcalo u sobi i onda se smiju kao televizijske zvijezde. Pa skoče na stol i gurnu olovku na pod. Ili posudicu sa šećerom. Ushićuje ih prasak stvari. Ponekad pandžom povuku stolnjak na pločice i onda se zamotaju u njega. Tada liče na pripadnike pustinjskih plemena. Na mačje beduine. Neki ljudi, koji zateknu svoje mačke zamotane u stolnjak, pomisle da su im kućne ljubimice napravile neku štetu pa se, eto, skrivaju. Ali, nije tako. Mačke su na svom karnevalu i glume lopova. Misle da će uz pomoć čarobne krpe pobjeći u neku stvarnost gdje ih nitko ne poznaje. Zato zaustave dah kad poštar ubacuje pošiljke u sandučić: zamisle da se to njima uručuje poziv za sud jer su razbile posudicu sa šećerom. Ili vazu. Samo pogled ptice može prodrijeti u tu iluziju. Jer i ptica zaustavlja dah kad ispod stabla prolazi poštar. Ona ne zamišlja sud, nego sudi, osuđuje uljeza: poštar je ona, ptica, simbol posredovanja između neba i zemlje. Ona predočuje sveprisutnu dušu, a ovaj dolje samo je prolaznik, biće bez krila.
Mačke vole zrcala zato što su rođene glumice: cijeli je stan u njihovoj mašti glatka površina pred kojim pokazuju svoje draži, prekrasne oči, kitnjast rep i meke šapice. Ptica misli da bi bilo dobro napisati pismo javnosti u kojem bi raskrinkala te mačke na karnevalu, tu prozirnu igru hvatanja na čari, ali se boji da u stvaralačkom zanosu ne padne s grane. Ptica vidi opasnost. Ptica je mudra.
Premda se čini da je ptica iznad prizemnih stvari, ljubav ptice i auta neobično je snažna. Ptice vole ostavljati produkte svoje probave na sjajnome limu i čak se čini da se natječu koja će ostaviti sočniji otisak. Andriji iz prizemlja sva ta ptičja umjetnička djela nose isti naslov, Prasak. Međutim, dojam eksplozivnosti nije rezultat stvaralačkog nadahnuća, nego velike udaljenosti što je do limene podloge prevaljuje ideja olakšanja. Ptice vole umjetnički rad. Probavne slikarije pomažu im da lakše prate poznate aute u kretanju.
Za Andriju i njegovu braću auti su simbol vrijednosti. Dok gledaju iz stana svoje limene ljubimce misli im spontano rastavljaju dio po dio konstrukcije i zbrajaju: vjetrobransko staklo toliko eura plus brisači toliko eura plus upravljač toliko eura plus odbojnik toliko eura plus akumulator toliko eura pa onda plus stotine i tisuće velikih i malih stvari jednako Auto. Njihov auto. Tako poseban, tako tajanstven, samo za njih. Jer unutra, u autu, nalazi se mala drvena vikendica, bujni vrt, sportski bicikl, pedesetak vrijednih knjiga i zlatni lančić. Upravo toliko košta auto zbrojen dio po dio. Malu drvenu vikendicu, bujni vrt, sportski bicikl, pedesetak vrijednih knjiga i zlatni lančić Andrija i braća mu osjećaju za vrijeme vožnje, s obzirom da auti gube materijalnost pri malo većoj brzini.
Pogled ptice ne vidi brojke, on vidi priču koja se u kući prenosi s koljena na koljeno. Priču o autu: kako je teško kupljen, kako je vrijedan, kako je poseban. A ta priča liči na onu poznatu legendu o babi koja je tražila konak u dobrih ljudi. Tražila je, naime, baba konak i molila da preko noći ostavi opanak u kokošinjcu. Domaćini joj dopuste, a ona ujutro umjesto opanka uzme kokoš i uvjeri dobre ljude da je u njihov kokošinjac stavila kokoš. Potom s kokoši ode u drugo selo i zamoli konak, pa kad joj dopuste zamoli da u svinjcu preko noći ostavi kokoš. I dopuste joj, pa ona ujutro uvjeri domaćine da je u svinjcu ostavila svinju, a ne kokoš, te nakon kraće prepirke uzme svinju i nastavi put u sljedeće selo. I u sljedećem selu zaište prenoćište te preko noći ostavi svinju u štali, a ujutro pokupi kravu. Na kraju se baba obogati samo zato što dobri ljudi nisu imali povjerenja u sebe, u svoj pogled, nego su slušali bapske priče. Tako otprilike rastu i auti. Svaku noć im netko iz kuće stavi novu cijenu.
Pogled ptice možda najbolje uočava prolaznost stvari. S visine, s grane, vidi se kako prolaze svježi kolači, usluge piljenja drva, dimnjačari, pošta. Štoviše, s visine se vidi krovovi automobila kojima se oglašuju ti životni sadržaji. S visine se čak stječe dojam da su sve te stvari što trepere pred očima unaprijed potrošene – kolači pojedeni, drva ispiljena, dimnjaci očišćeni i pisma pročitana, jer svijet s visine izgleda završen, zaokružen, obojen kolorima proljeća, ljeta, jeseni i zime. Sa strane kao senzacija uvijek prolazi nešto drugo, zvukovi: brujanje, lupanje, mrmljanje, fućkanje, pjevanje, mljackanje, bubnjanje, mucanje, vikanje, štucanje, grgljanje, praskanje, šaputanje. Simfonija želja.
Za pticu stvari nikad ne mijenjaju mjesto: ona leti zajedno sa stvarima, sa sjenama stvari i idejama o stvarima. Ptica gleda svijet iz nemogućeg kuta. Za pticu ne postoji crta, ugao iza kojeg stvari privremeno ili trajno nestaju. Ptica leti za stvarima, pa čak i ispred stvari. Ako stvari prolaze a ptica leti za njima, onda u oku statičkog promatrača nestaju i stvari i ptice. Ptice se na televiziji i u novinama doimaju bolesnima, zaraženima opasnim virusom, osuđenima na smrt. No, riječ je o zabludi, prividu koji se širi iz statičke pozicije medija. U prostornoj istodobnosti, u letu i vožnji, ptica donosi vječnost. Njen pogled pak zove se mudrost.
Kad pticu trese visoka temperatura, kašalj i zimica, s visine se svijet vidi kao katastrofa, kraj smisla. Bolesna ptica s visine vidi potres, požar, poplavu, atentat, utapljanje, gaženje. Stvari nestaju s vidika i nema tog ugla iza kojeg bi se mogle pratiti u prolaženju. Stvari iz perspektive bolesti nestaju da bi se izgubile, da bi se zaboravile. I da bi na njihovu mjestu iznikle nove. Nove ptice, nove grane, novi automobili, novi ljudi i nove priče. Svijet mora postojati. I mora biti vidljiv. Jedino ptica sve vidi. Ne zato što na mrežnici ima osjetljivu pjegu, nego zbog ideje vječne obnove života koju nosi u sebi. Etimologija ptice u mnogim jezicima, slavenskim osobito, ali i romanskim, upućuje na pojam djeteta, kao na primjer latinski putus. U staroslavenskom ključna je pata, iz čega je vjerojatno izvučena patka, a potom i sve ostale ptice. Ptice lete u zraku, trče po zemlji, penju se po drveću, plivaju na vodi, rone pod vodom, gnijezde se u blatu. Dok sjedi na grani ptica se doima kao enciklopedija. Koncentrirana mudrost. A mudrost ne može biti bolesna, jer je unaprijed mudra. Bolestan može biti jedino svijet koji je po definiciji ispod svake mudrosti. Zato ptičja gripa nije ništa drugo doli figura, figura u kojoj postoji svijet, a koja s pticama možda nema nikakve veze osim što je, za promjenu, viđena njihovim mudrim očima.
Post je objavljen 10.10.2008. u 22:43 sati.