(1990.)
sve je počelo s krajem koji je morao doći
sve se je srušilo na mene
maglene planine ispraznih snova
kristalno kamenje providnosti
krugovi sz zatvorili ravne linije
spirale dima kruže oko mene
prazni stolovi pune me mučninom
vrisak strasti sa usana nedoraslih djevojčica
rasvjetljava mi pojam banalnosti
zašto činim to što ne želim?
što je to jače od mene, u meni
svi ovi mali čovječuljci
sadisti, pjesnici, neljudi
svi oni umiru i opet se bude
u trenu kada to najmanje želim
preko noći sam postao kukavica
kad bojim se za ljude koji me okružuju
svakim danom sve sam luđi
sve manje se kontroliram
male eksplozije i nisu tako strašne
ali kada će i atomska grunuti iz mene?
klize mi iskre niz lice
besćutni osmijeh plaši me
grizu me sjenke svjetala
škorpion iznutra traži gozbu
smijem se i glupiram
pokušavam banalnostima odagnati stvarnost
čudnim načinima pobijediti realnost
a sve je teže
neću dugo izdržati samog sebe gušeći
pobijedit će me smrad vlastitog trupla
crvi će izjesti moje trulo meso
dok će se drugi sladiti rajskim voćem
arsenalom slasti i moći
rukama će kidati plodove sa grana
a moje će sjeme zauvijek zgaziti
ali u idućem životu sve ću im vratiti
Post je objavljen 10.10.2008. u 12:18 sati.