Iluzija života... Primjećujem li ju samo ja? Svakim danom iznova.. Jedno biće fikcije jednom reče da smo mi, ljudi, samo san nekog višeg bića, Boga. Neprestano nailazim na potvrde. Svijet oko mene je tako nestvaran. A možda sam ipak ja ta koja je nestvarna??
Ali ako sam ja iluzija, zašto sam preplavljena čežnjama i osjećajima? Zašto me ti osjećaji toliko guše? Prije svega ljubav.. Svih vrsta. Tražim ljubav u očima, u pokretima, u dodirima.. Ne nalazim je.. Možda je nisam zavrijedila.. Ne znam... Ali osjećam se čudno.. Kao iluzija.. Utopija.... Nema me, jer ljubav je zapravo jedina stvar koja omogućuje naše postojanje. Ako nisi voljen, ako tu svoju ljubav toliko daješ, ali nitko ti ništa ne vraća, počinješ se pitati tko si.. Zašto si?
I što više tu ljubav tražim i očekujem to manje je dobivam.. A zašto? Jesam li zaista manje vrijedna? Jesam li zaista iluzija? Ili je sve oko mene iluzija? Pa očekujem od nečeg nešto.. Od nečeg što mi ne može pružiti baš ništa....
Post je objavljen 07.10.2008. u 20:50 sati.