Jučer sam gledala 'operaciju trijumf', volim pogledat ponedjeljkom jer ostale dane jednostavno ne stignem. Nisam stigla na početak, no od onih koje sam vidla izdvojila bi našeg Igora koji je bio fantastičan s Joksimovićem, malu koja je pjevala 'tridesete' (zaboravih ime), Danijela (mislim da se tak zove, brat od Šerifovićke) i definitivno Aleksandra.
Ne znam jel to zato kaj je pjevao Tošinu pjesmu, ali dobar dio pjesme imala sam osjećaj da slušam Tošu.
I probudim se ja danas ujutro pjevušeći u sebi Tošinu 'brani je od zla'. Ne znam otkud, niti kaj sanjala, niti je mali pjevao tu stvar, jednostavno mi se vrtjela ujutro u glavi. I uhvatila me strašna tuga, zapravo pere me već nekoliko dana kako se sve više približava datum 16-ti.
Nisam šiparica, nit sam zaljubljeno buljila u radio kad su puštali njegove pjesme, jednostavno sam ga obožavala slušati. Imala sam njegov prvi cd izdan za ovo tržište, slušala ga u autu dok su me svi s čuđenjem pitali 'ko ti je taj?' Pjevala 'ako me pogledaš u oči' i 'soba za tugu' još davne 2001. kad nitko u Hrvatskoj nije znao da on postoji. I onda ga odjednom nije bilo.
A što se tiče nove Tonijeve pjesme, zašto imam osjećaj da je pisana za Tošu? Ovo sam mislila od prvog puta kad sam čula stvar na radiju, al mi je bilo glupo ikome spomenuti, da ne misle da sam luda.
Stajali smo na semaforu, dečko i ja, odnosno sjedili u autu, na radiju novi Toni. I onda mi dođe dečko s izjavom: 'mislim da je ovo pjesma koju bi pjevao Toše da je danas živ, Toni nema glas za cijelu pjesmu, previsoko je pisana'. Ostala sam ga gledati otvorenih usta. Nakon minuti-dvije sam mu uspjela reći da to mislim već neko vrijeme. Nevjerojatno...
Post je objavljen 07.10.2008. u 14:49 sati.