Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ammycrazy

Marketing

SANJALA SAM NOCAS

Sanjala sam nocas, bilo je tako stvarno, bas kao i moje suze i glasni jecaji koji su me probudili jutros, mnogo prije nego sto je to bilo potrebno. Pokusavala sam ponovno zaspati, no bilo je je jednostavno pretesko sklopiti oci s tom uzasnom slikom pred ocima.
Moji najdrazi i ja placemo kao kisne godine, ljudi oko nas, gledaju nas sa zaljenjem, s iskrenom sucuti. I nekima od poznanika slijevaju se suze niz lice, neki nam cak i prilaze i izrazavaju saucesce, prihvacamo pokunjenih glava. Zbunjeno promatram ljude, pitam se sto rade tu, sto uopce ja radim ovdje? Svecenik stoji pred nekakvom bijelom, monotonom i neukusnom kucicom i propovijeda.
Ja sam tamo, ali mislima odsutna, pokusavam doprijeti do svoga sjecanja, stvarno pokusavam shvatiti zasto sam ovdje, sto se dogada, zasto su ovdje svi ovi ljudi? Tisucu je zasto u mojoj glavi, ali niti jedan odgovor, mozak mi je blokirao. Osjecam samo suze kako se spustaju niz moje lice, zelim podici ruku, ali tako sam nemocna. Zelim nekako utjesiti ljude, dokazati im da suosjecam s njima iako uistinu ne znam s cime je prouzrocena njihova bol.
Odlucih se malo maknuti od gomile uplakanih, tuznih lica, prilazim vec spomenutoj bijeloj kucici. Na vratima uocavam nekakav zaljepljeni papir, priblizavam se kako bih mogla procitati tekst unutar crnog, debelog okvira. Ne mogu vise, sto je ovo? Moje ime? Osmrtnica? Nije moguce!! Zar sam na vlastitom sprovodu? Ne shvacam, pa tu sam, mislim, gledam, prilazim ljudima, ali pazi... oni me ne dozivljavaju!
Otici cu do svoje majke, ona je uvijek znala sto napraviti. Ne vidim je. Guram se kroz gomilu, sudaram se o ljude, a oni kao da to ne primjecuju, nisu izrekli niti jednu ruznu rijec. Zbunjena sam, osjecam se kao da ne postojim, nitko me ne primjecuje. Ah, evo je napokon! Mama! Derem se iz petnih zila, no nije se niti pomakla, ona i dalje stoji nad nekom ogromnom, drvenom kutijom. No dobro, prici cu joj blize, pomislim. Svoju ruku stavljam na njeno rame pokusavajuci privuci njenu pozornost. Njena glava jos je spustena, bez ikakvih reakcija, tu su samo grcevit plac, rijeci koje nejasno izgovara, a njihov prizvuk podsjeca na moje ime. Probijam se izmedu oca i majke kako bih saznala sto im to toliko okupira misli da me ne primjecuju. Moja majka u jednoj ruci drzi vec sada poplavljelu ruku, a drugom miluje bijelo lice, bozanstveno bijelo, pomislih. Odmakne ruku s lica prolazeci prstima kroz dugu, crnu kosu, a ja ostajem zapanjena ugledajuci obrise svoga lica u sanduku.
Neobjesnjivo, pocela sam lebdjeti i uzdizati se u visine, moj duh je posao, promatrajuci kako moja majka i dalje neutjesno place, otac je pridrzava, a moj dragi pognute glave, mnogo dalje od gomile, sklupcan sijedi u vec iskopanom grobu...Image and video hosting by TinyPic




znam pomalo morbidno, no u zadnje vrijeme samo sanjam gluposti, naravno ovo sam i malo zacinila jer mislim da ipak jos ne postoji covjek koji pamti snove u potpunosti... nisam dugo pisala, toga sam takoder svijesna, no jednostavno razlog je manjak vremena a i inspiracije... e da vam se pohvalim, pocela sam pisati pjesme za jedan no name band... inace sam super sto se tice opcenito zivota, izuzev ovih konstantnih prehlada...
eto toliko, do skorog tipkanja...

topao pozdrav ostavljam --<-@





Post je objavljen 07.10.2008. u 13:58 sati.