Jutra postala su teška, jer
očima odbijena je zamolba za sretnim pogledom,
u onom redu bijelih ovratnika, dok su čekale
na odobrenje od viših instanci,
utopile su se u svakodnevnom u međuvremenu,
izgubile moć pobuđivanja zapitanih trepavica prolaznika,
često zadesitih od njihovog pogleda,
svinutih od čuđenja kad bi ih pogledale.
Sad su to već neke obične oči,
samo jedne od milijardu očiju,
i teško im se pomiriti s tim.
Pri pogledu na sunce, ne mogu više izdržati taj sjaj,
što prije mogle su sa smješkom.
Nabile su mafijaške naočale i kuliraju,
tragično hladne, suzdržane, i poprilično nesretne.
Nisu prozor u ništa,
samo nešto naljepljenog na nešto drugo, nekakvo lice.
Nežive, nekakva stvar.
Maglovito se pokušavaju prisjetiti kako je bilo nekad.
Malo pomalo postaju samo oči, samo to.
Post je objavljen 07.10.2008. u 08:24 sati.