(1992.)
rasterečen od očaja igram se očima
i čekam znak da me pokupe
da dođe tren koji čekam već noćima
ne želeći slavu ni skupe pokope
u buci pretovarenih kamiona čujem da dolaze
čujem zveket potkova tih jahača iz daljine
donose spokoj a strah zauvijek odnose
možda u zadnji tren doprem i do istine
zamišljam svijet nakon kraja i ne vidim ga
ili je to nevažno kad ionako sve nestaje
kad sve je laž i nema ni boga ni vraga
samo ljudska patnja i bol koji ne prestaje
tako bih želio pomoći svima koji pate
ali kako kad ni sebi nisam mogao pomoći
pa makar mi nikada tu dobrotu ne vrate
teško je sići s trona kad se dokopaš moći
a ja sam još isti onaj sanjar i luda
koji sanja o suncu i ljubavi bez primjesa
govore mi da sam lud jer vjerujem u čuda
i samo ih još više izazivam do bijesa
a zapravo ne vjerujem u čuda kao što kažu
već samo u istinu od koje su učinili stravu
jer sve manje se voli a svi samo mrze i lažu
nitko za više ciljeve više ne podmeće glavu
a ja bih još samo malo sanjao svoj san
a ako se ne probudim neće mi biti žao ni tada
jer moja čuda su moguća baš svaki dan
al nemam ih kome dati sred ovog sivila grada
Post je objavljen 06.10.2008. u 09:42 sati.