Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bito

Marketing

u nedostatku ideja, urednik se sjetio starog, dobrog provjerenog recepta - "reprizni program", jer što ima bolje od dobre reprize... :)

Izdrži još malo

Grga Malčić još uvijek je trpio bolove u želucu. Ništa novo. Gastritis i čir na dvanaestercu bili su svakodnevnica njegovog života. Naravno, etiologija je bila psihosomatskog tipa, kako bi to suvremeni liječnici za dušu nazvali nadogradnjom. Drugim riječima, nedostajalo mu je mira u duši i discipline u ponašanju, pa mu je život postajao sve bolniji i teži. Jednostavno, trpio je frustracije izvana i iznutra. Grizli su ga i sam se grizao. A ostvarenja želja i rezultati nekako su uvijek izmicali i nazirali se negdje u «bliskoj daljini», gotovo nadomak ruke i života, pa je još uvijek vjerovao u ostvarenje svojih želja i rezultate rada i napora. Jednostavno, živio je prosječan život i uživao koliko je mogao u ritmu života koji se mijenjao češće i žešće nego što si je to mogao i zamisliti.

- Izdrži još malo, često je u sebi ponavljao i nastavljao dalje.

- Je... ga, mora se ići dalje. Nema izbora. Čak i ako se ne mora, opet se ide dalje. Više ništa nije isto kao i prije.

Pokušavao je životnu borbu olakšati svim onim silnim vježbama i promjenama u načinu disanja, prehrane, komunikacije sa svijetom oko sebe… i gdje je došao. U bolnicu Sestara milosrdnica, gdje su ga, unatoč njegovom protivljenju, obrijali po trbuhu, isti izrezali i otvorili, kako bi izvadili navodno benigni tumor. Nije pomogla ni retorika, ni sva njegova filozofija, rasprave s Mladenom, šefom klinike, inače dugogodišnjim poznanikom. Čak štoviše, morao je potpisati i nekakav papir, kojim jamči kako preuzima odgovornost na sebe i kako nema zahtjeva od bolnice ako stvari slučajno krenu krivo. I to je fer, kažu, moraju se i liječnici osigurati od nesreće.

- A što je sa mnom? Kao čovjekom, pacijentom, kao...? Nastavljao je Grga unutarnju tiradu. Moram li uvijek ja biti taj koji popušta i koji se mora «samokontrolirati» i biti na usluzi drugima, uvijek spreman na ustupke i odricanja?

- Da, to je to. I sad će me još malo izrezati, pustiti da se još malo mučim, a onda će navodno započeti proces ozdravljenja… čemu sve ovo? Jesam li uopće morao ići na tu je... operaciju? Naravno, rekli bi moji bližnji i moj doktor, svi oni koji brinu za moje dobro. E, pa neka onda oni idu umjesto mene na operaciju i pod nož.

U 6 poslijepodne, nakon bolničkih posjeta, suza, dirljivih razgovora, patetike ove ili one vrste, nakon diskretnog, ali uvjerljivog upozoravanja od strane medicinskog osoblja, na kraju krajeva i konačnog razlaza posjeta, sestra Klara donijela je večeru. Kuhana riža, hrenovka i kruh. Bolnička hrana. Je... ga, što je više i mogao očekivati. No, o tajnim željama i analizi ljepote sestre Klare ovaj put nije htio voditi unutarnju raspravu. Je, sviđala mu se i želio ju je, ali… tko je on?

- Još malo, još koji dan i morete iti doma. Kaj to ni lepo, gospon Grga?

- Je, samo, gdje se vraćam? Doma? U onaj isti kaos i suludi život, koji me je i doveo ovdje, koji će me opet dovesti tu ili negdje drugdje… par metara ispod…

- No no, ni s'e tako crno…

- Ma, dajte…

- Kaj? Treba još malo izdržati i …

- I … Onda će sve biti bolje, zar ne? A i vi mi to možete zajamčiti? Da vas poslije potražim da vam kažem kako je bilo ili ćete mi dati telefon pa da vam javim…?

- Ha? Dobar štos za dogovorit čvenk. Najte gospon Grga. Nis' ja od jučer…

- OK, sestro. Neću vas zamarati. Imate svoga posla...

- Ne zamarate me. Znam ja kaj je moj posel ...

Bio je sretan zbog činjenice da netko zna što mu je posao. A Klara mu se sviđala i nije mu smetalo što ga je prepoznala i spriječila u pokušaju upucavanja.

- Je... ga, treba još samo malo izdržati.

- Izdrži još malo. Koju minutu, sat, dan, godinu… sve će biti bolje… a i prilika će se već pojaviti. Nije ni Klara od čelika…


Post je objavljen 06.10.2013. u 12:15 sati.