Ljubav.
Mislila sam da mi se to neće nikada dogoditi.
To se događa nekim drugim ljudima, nekome koga ja ne poznajem.
Bajke ne postoje.
To su samo sranja koja nam prodaju u jeftinim romantičnim filmićima.
Pa me lupila.
Ravno u glavu.
Našla se preda mnom u najčudnijem mogućem trenutku.
I zavrtila mi glavom.
Još uvijek se nisam oporavila.
Još uvijek se osjećam kao i prvi dan.
Jednako zaluđena, jednako zaljubljena.
Pa se dogodio Osijek.
I odvojenost.
Izdržali smo je.
Ali načela nas je.
Dotad se nijednom nismo posvađali.
Moralo se dogoditi prvi put.
Telefonski.
Ne sjećam se zbog čega.
Glup razlog, u to sam sto posto sigurna.
Pomirili smo se.
Ništa nas ne može slomiti.
Ljubav je jača od svega.
Pa je došla druga.
Druga glupost.
Druga pomirba.
Jači smo od svega.
Treća.
Četvrta.
Peta.
Vratio se u Zagreb.
Fascinantno je kako stvari lako prelaze u naviku, zar ne?
Svađa.
Pomirba.
Svađa.
Pomirba.
Svađa.
Pomirba.
Razlozi? Uvijek gluposti.
Ljubav? I dalje tu. Još i jača.
Strah. Sve prisutniji.
Što ako nije dovoljna?
Što ako sam spoznala što to znači imati najveće blago ovoga svijeta, a onda ga izgubim?
Može li se dalje?
Nadam se da nikada neću saznati.
Ali bojim se.
Post je objavljen 04.10.2008. u 19:09 sati.