Marketing
rose: muke po morpheusu ...
Tomasz Rut
Ah, Morpheuse ... Znaš li da jako ličiš svome stricu, Thanatosu?
Dok mu je Rose snivala u naručju, Morpheusu su u svijesti još uvijek odzvanjale te njezine riječi.
Ličim li doista Thanatosu? zapitao se.
A obiteljska je sličnost doista postojala.
Morpheus je je bio visok i plećat poput svoga strica, obojica bijahu oštrih crta lica i plavoga pogleda no Morpheusove su plave oči, za razliku od oštrih stričevih, imale sanjalački pogled njegove majke Nyx, božice noći.
Morpheus nimalo nije ličio ocu, Somnysu, ni izgledom, ni naravi. Ponekad se pitao nije li mu stric ustvari otac, jer znao je da je Nyx bila stričeva ljubovca prije no što se udala za Somnysa.
Kada je božica noći, Morpheusova mati, prvi puta ugledala Thanatosova mlađeg brata, zaljubila se u njega. Njezina je strast prema Somnysu, staloženom, pomalo dosadnom i fizički ne naročito privlačnom, bila svima zagonetka. Nyx je i na Olimpu, među brojnim božicama, smatrana najljepšom, njezinom tamnoj ljepoti zavidjela je čak i Afrodita. Prelijepa Nyx mogla je birati među olimpijskim ljepotanima, a ipak je izabrala neuglednog i tihog Somnysa i ljubomorno ga čuvala od znatiželjnih božica i nimfi koje su željele provjeriti kakve to ljubavničke sposobnosti Somnys posjeduje.
Bogovi i božice pitali su se što to povezuje taj neskladni par, prelijepu i strastvenu Nyx i dosadnog Somnysa, koji je imao moć uspavljivanja smrtnika, no ne i moć darovanja snova. Njihov je brak bio predmet božanskog ogovaranja. Razloga za ogovaranje doista je i bilo jer je Nyx bila ljubomorna čak i na vlastite sinove, smatrajući kako joj oni otimaju Somnysovu ljubav. Morpheusovu mlađu braću, trojke Phantasosa, Phoebetora i Icelusa, još je nekako i podnosila, jer ni Somnys nije za njih odviše mario. Morpheus, sin prvijenac, uživao je očevu ljubav, a Nyx nije mogla podnijeti pomisao da mora muževljevu ljubav dijeliti, pa čak ni sa vlastitim sinom. Spletkareći s mlađim sinovima, Nyx je uspjela navesti Somnysa da Morpheusa progna sa svoga dvora, no unatoč tomu, Somnys nije sina prvijenca lišio nasljedstva ni očinske ljubavi.
Mati me je gurnula u naručaj stricu, gorko je pomislio Morpheus.
Uskratila mi je ljubav, pa sam odlučio kako ni ja neću nikoga voljeti ... zato sam poželio Thanatosovu moć, poželio da me se svi boje, kad me već ne vole ... tada sam mislio da ni ja ne mogu voljeti ...
Morpheus se sjetio svoga prvog susreta s Rose, prvo u snu, a zatim i na javi. Rose ga se nikad nije bojala, čak ni kao djevojčica. Kada ju je izvukao iz jezerca u koje ju je povukla vodena vila, malena ga je Rose, budeći se, pogledala bez straha ... i pogladila po obrazu, baš kao i maločas ...
A imala je razloga bojati me se ...
Nadvio sam se nad njezin život poput tamne sjene. Ljubomorno sam otjerao svakoga tko bi joj prišao, prijetio joj i pokušao je uzeti na silu. A kad sam shvatio da je volim, učinio sam nešto još gore, opteretio je svojim grijesima, svojim krivicama ...
Pošla je za mnom u Had, hrabro trpjela boli i muke ... izložio sam je Thanatosovu bijesu ... i još gore, Thanatosovoj požudi ... nisam ni ja od Thanatosa bolji, nije niti čudo da je pomislila kako je On grli ...
Ah, Rose, kad bih Te barem znao voljeti bez želje za posjedovanjem, bez ljubomore ...
Dok je Rose snivala u naručju Boga snova, on je bdio, mučeći se crnim mislima.
Ako se i uspjem iskupiti, ako se i uspijemo oboje iz Hada vratiti ... što joj ja mogu ponuditi? Susrete i stalne rastanke, negdje na rubu naših svjetova, na granici noći i dana, sna i jave?
Živjet će čekajući me, a mi nikada nećemo dijeliti svakodnevicu ... ona nikada nositi moj prsten, nikada neće iskusiti materinstvo jer ni sama ne bi željela donijeti na svijet dijete koje nikamo ne pripada ... nikada nećemo zajedno zaspati, jer ja usnuti ne mogu, čak ni u Njezinu naručju ...
I, na kraju, iskusit će bol konačnog rastanka, jer Rose je smrtnica a ja besmrtan ... o, proklete li besmrtnosti ...
Na kraju će Thanatos ipak pobijediti, na kraju ću morati gledati kako moja Voljena vječnost provodi u Njegovu naručju ... ona u vječnom snu a ja u vječnoj nesanici, vječno mučen ljubomorom ...
Pokupio sam sve najgore ... od najgorih u mojoj obitelji ... stričevu okrutnost, nadmenost i želju za moći, majčinu naglost, strastvenu posesivnost i ljubomoru ...
Pokupio sam sav mrak i tome dodao i vlastitu tamu ...
Rose, ah, Rose ... bilo bi bolje da me nikada nisi srela ...
...
Tomasz Rut
...
Rose je, nesvjesna Morpheusovih muka, snivala u njegovu naručju.
A Bog snova se opet upitao: Voli li me Rose?
Voliš li me još uvijek, Rose ... prošaptao je, voliš li me, sada kada mi znaš sve mane, sada kada smo blizu kraja našeg puta, voliš li me još ... ili me samo sažaljevaš?
S gorčinom je pomislio kako Rose i nema razloga ljubiti ga i bio je opet u iskušenju ponovo ući u labirint njezina sna ... i ponovo joj postaviti to pitanje na koje nije dobio odgovor.
Proklinjao je nasljeđe sumnjičavosti, ljubomore i posesivnosti kojim ga je podarila mati: Rose se odrekla svega zbog mene ... izložila se smrtnoj opasnosti ... a ja se još uvijek pitam voli li me ... ja još uvijek strijepim da bi mogla pogledati nekog drugog, dostojnijeg sebe, nekog smrtika s kojim bi bila sretnija ...
Nadnio se nad Rose, gledajući joj lice. Spavala je mirno, poput umornog djeteta, poluotvorenih usana i zarumenjelih obraza. Dok ju je gledao, shvatio je da je voli i kao ženu ... i kao dijete koje nikada neće imati ... i bio je spreman zadovoljiti se i mrvicama njezine ljubavi.
Zarekao se kako više nikada neće ući u Rosein san, ako ga ona ne pozove.
I bio je spreman ... on, nestrpljivi i moćni Bog ... bio je spreman strpljivo čekati koliko god bude potrebno ...
tomasz_rut_original_oil_paintings
White Rose: Zašto?
Post je objavljen 04.10.2008. u 23:59 sati.