Marketing
Igra - danas i nekada
Nisam bez razloga postavio ovo anketno pitanje, koje se, eto ako možda niste primijetili nalazi već poduže vrijeme sa vaše lijeve strane. Uglavnom, pitanje je bilo, da li ste djetinjasti gdje vas je i većina odgovorila potvrdno. Imao sam priliku uvidjeti ovih dana, i vratiti se malo u svoje djetinjstvo te se prisjetiti kako smo se mi nekada igrali. Dok sam tako gledao svoje bratiće koji sada već imaju osam godina i njihov način zabave, njihov način igre, lagano sam se počeo bojati kako će izgledati i kako će se igrati naša djeca za par godina. Ništa tako danas kod njih ne prolazi ako nisu u pitanju igrice za kompjuter. Iako su dvojajčani blizanci, očigledno je da se vidi razlika iz aviona između njih dvoje. Jedan je tako maher za računala. Instalirat će igricu a da pritom niste ni stignuli trepnuti. Shvati sve u tren oka. Drugom pak dajte da se igra na normalan način, da se penje i vere po drveću. Tako smo imali scenu kod nas u vrtiću dok smo se igrali jedno nedjeljno popodne, kako se u tren oka popeo na sam vrh drveta i odozgora dovikivao : „Mario, Mario gle me“. Nisam ga u prvu ruku skužio gdje je jer ga od toliko granja nisam ni vidio. Čim sam ga ugledao počeo sam vrištat na njega iz petnih žila da silazi odmah dolje. U sekundi se popeo, tako je i u sekundi sišao. Bez ikakvih problema. Upravo na njima dvoje vidim onu razliku o tome kako su se djeca igrala nekada, kao npr.djeca mojih godina, i kako to izgleda danas. Velika razlika. Često znam gledati sa prozora svoje sobe, koja pritom gleda u park iza moje zgrade, kako to danas izgleda. Ništa nema bez čudnih likova japanskih dječjih serija kao što su Yugioh ili Pokemoni ili nešto slično, ili ništa nema bez mačevanja, tuče, čupanja, vikanja, deranja, mlaćenja….uglavnom nadam se da znate koju poantu želim postići sa ovim nabrajanjem. Dajem si dozvolu, da utvrdim kako se djeca danas ne znaju igrati. Njihova se igra danas svodi na toliko veliku brutalnost da roditelji toga nisu ni svjesni. Ujedno sam zaboravio onu najvažniju stavku današnje igre, a to je naravno psovanje u bilo kojem kontekstu, gdje se pritom ne štedi niti jedan član kako uže, tako i šire obitelji. Što vrijedi današnjim klincima kada im Grad napravi dva nova parka, kao u mom kvartu, i jedno ogromno igralište, kada je ono idući dan već demolirano do neprepoznatljivosti. Veliki problem naravno vidim u roditeljima, koji danas imaju sve manje i manje vremena za svoju djecu. Većina ih je orijentirana na stvaranje prihoda za obitelj, na svoj posao. I kada dođu doma umorni od posla, kada jedva stoje na nogama, da li mi može onda netko objasniti kako da on onda ima vremena za svoje dijete. Mnogi će reći kako je upravo moja generacija nekako posljednja koja je odrasla onako kako donekle treba. Uvijek smo znali za igru. Nikada, ali baš nikada neću zaboraviti svoje društvo iz parka, s kojim sam naravno i danas dobar. Iako u manjini, prije nas je bilo preko 30. Onda si zamislite tu sliku, kada gomila djece sjedi u parku po klupicama. Pa izgledali smo narode kao neka banda. Za igru je uvijek bilo vremena, i nije bilo dana da mi nešto nismo radili, da se nečega nismo igrali. Od graničara pred školom u kojem je bilo i suza i smijeha, do odbojke u parku kada se u prostor od 12 četvornih metara terena sa obje strane tiska u svakom polju po deset ljudi i svatko želi barem dodirnuti loptu. Onda smo naše odbojkaško polje preselili koji metar dalje na travnatu površinu jer smo konstatirali da nema potrebe da skačemo jedni po drugima dok igramo. Pošto smo imali dosta mjesta u parku na pijesku, smislili smo igru oduzimanja polja gdje smo se uvijek svađali zbog varanja. Do pogađanja životinja, stvari, knjiga. Bila je tu i igra pajoša i lopoša kada se igralo u cijelom okrugu i kada se trčalo i gubilo kalorija kao nikada. No ipak su najzanimljiviji trenutci bili kada smo gradili šatore pred kojima smo imali roštilj za kojeg smo bili zaduženi mi dečki, dok bi cure pisale pjesmice u svoje pjesmarice ili lijepili slike pjevača ( tada mega popularnih BS Boysa ). Druga najzanimljivija scena je bila kada smo znali okupirati cijeli trg radi igranja tržnice, kada smo obrstili pola šume samo da bi mi imali kao što prodavati, imali smo malu blagajnu, a kao novac smo koristili novce iz igre monopoly. Tko bi se žalio na takvo djetinjstvo. Često dok danas sjedimo na tim istim klupama, prisjećamo se tih „starih“ dana. Često se znamo nasmijati situacijama, i to pogotovo onim ljubavnim. Prvih poljubaca ( prvog sa 11 godina ), prvih izlazaka ( mojih već sa 12 godina ), prvih veza – onih kratkih dječijih ( prva isto sa 12 godina ). Svi smo bili ludo zaljubljeni, i nije bilo potrebe za psovanjem, svađanjem, mlaćenjem i sličnim stvarima kakve viđamo danas. Bilo je to najljepši period moga života definitivno. Period kojega ću se uvijek sa velikim osmjehom i sjetom sjećati i prepričavati.
Post je objavljen 03.10.2008. u 23:02 sati.