Jedan dio iza mene. Naime, zadnji ispit riješen. Sreća izostala. O zadovoljstvu da ne govorim. Kažu da imam koje kilo manje. Što je svakako plus.
Ne spavam. Iz više razloga. Jer me maltretira nepoželjni. Jer me maltretira jedan malo manje nepoželjni, ali ipak nepoželjni. Jer nemam vremena ni za što. Jer sam iscrpljena. Izgubila dodir s tijelom. Horizontala nekako teška.
Ujutro idem na put. Kasnije, točnije. Sušim robu fenom. Nikad ništa ne stižem. Sve u zadnji tren. Kud ovo vodi? U Francusku. Autobusom. Na odmor. Od kvazi-sposobnih lica. Onih najpametnijih na svijetu. Od svih. I na umor. Fizički. Bar pretpostavljam. Iako mi organizam ne daje znakove da će to lako izdržati. Uvijek je bad timing.
Izgorila mi cigareta. A još nisam potrpala sav svoj kič u kofer. Kažu da je gore hladno. Čak sam stigla i doći do kaputa. U torbi van mog stana. Što me podsjetilo. Da, uz sve to ovaj mjesec, baš sam se morala i preseliti. Jesam rekla možda nešto o bad timingu?
Odoh. Da imam vremena, našla bih i prikladan video. Al' ja nikad nemam vremena.
Fen mi je na izdisaju. A imam još samo jedne traperice.
Post je objavljen 03.10.2008. u 22:03 sati.