Za presude protiv svećenika najčešće se koristio Zakon o krivičnim djelima protiv države,
donesen u kolovozu 1945., a prije njegova donošenja primjenjivala se ZAVNOH-ova
Odluka o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, donesena u travnju 1945.
Katolička crkva posebice je oštro reagirala na donošenje Zakona o braku. Naime nova
je vlast još prije donošenja Ustava donijela dvije zakonske odredbe o braku. Jedna od
njih određivala je da će ubuduće državne vlasti na čitavom području Jugoslavije smatrati
valjanim ne samo onaj brak koji stranke sklope u crkvi nego i onaj koji sklope samo pred
činovnikom gradskih ili mjesnih narodnooslobodilačkih odbora. Druga odredba određivala
je da se ubuduće ženidbene parnice neće kao dotad voditi pred crkvenim ženidbenim
sudovima, nego pred građanskim narodnim sudovima, iznimno samo ako obje strane zatraže
da parnicu vodi crkveni ženidbeni sud. Nadbiskup Stepinac je u svezi s navedenim
uputio Okružnicu vjernicima 5. srpnja 1945. godine.(38)
Katolička crkva s negodovanjem je reagirala i na donošenje Zakona o matičnim knjigama.
Po tom zakonu, koji je donesen 1. travnja 1946., sve crkvene matične knjige morale su
biti predane državnim matičarima radi zaključivanja tih knjiga kao zajedničkih za Crkvu
i državu. Poslije je nadopunama Zakona o državnim matičnim knjigama u siječnju 1949.
bilo zabranjeno vjerskim predstavnicima vršiti nove ili naknadne upise u crkvene matične
knjige koje su s 9. svibnja 1946. zaključene kao zajedničke matice za Crkvu i državu. Za
nepoštivanje te odredbe svećenik bi bio novčano kažnjen, a knjige su mogle biti oduzete
i predane na čuvanje nadležnom matičaru. Nakon toga su zaredala sve češća oduzimanja
crkvenih matičnih knjiga, protiv čega je Katolička crkva protestirala kod Ministarstva
unutrašnjih poslova.(39)
Na crkveno-državne odnose utjecalo je i donošenje Ustava FNRJ 1946. godine. Najvažnija
odredba novog Ustava bila je ona o odvajanju Crkve od države i odvajanju škole
od Crkve. Katolička crkva nije službeno reagirala na novi Ustav, poučena dotadašnjim
iskustvom uzaludnosti svojih predstavki, a tek su pojedini biskupi i biskupije upućivali
predstavke u svezi s pojedinim odredbama Ustava. Jedino je mons. Ritig kao zastupnik
u Ustavotvornoj skupštini bezuspješno pokušao promijeniti neke formulacije u svezi s
pojedinim odredbama Ustava.
Svo to vrijeme jugoslavenske su vlasti pokušavale utjecati na katoličku hijerarhiju u Jugoslaviji
da se udalji od utjecaja Vatikana, pa čak i da se prekinu veze s Vatikanom, odnosno
da se stvori nacionalna Katolička crkva, tzv. Narodna crkva, koja bi bila u formalnoj vezi
s Vatikanom, ali bi bila pod kontrolom države. Na to pitanje osvrnuli su se i katolički
biskupi u svojoj poslanici o kršćanskom odgoju mladeži od 27. kolovoza 1946., u kojoj o
tom pitanju kažu:
»Kidanje odnosa s papinskim Rimom značilo bi likvidaciju živog kršćanstva i propast
katolicizma u Jugoslaviji. To znaju dobro oni, koji nam savjetuju, da rasklimamo svoje
veze s Petrovom Stolicom u Rimu. Mi ih ne ćemo poslušati. Svi napadaji na papinstvo za
nas će biti pobuda i opomena, da se još tješnje i srdačnije povežemo s Ocem kršćanstva
na Petrovoj Stolici.«(40)
Činjenica je da je za takav stav biskupâ vlast uglavnom okrivljavala nadbiskupa Stepinca
te je Vatikanu predlagano da ga povuče iz Jugoslavije, a kad joj to nije uspjelo, onda ga je
dala zatvoriti računajući da bi drugi biskupi mogli popustiti pritiscima. No bez obzira na
to što je bilo biskupa koji su bili skloni pregovorima s državnom vlasti,(41) nitko od njih nije
okrenuo leđa ni nadbiskupu Stepincu ni Svetoj Stolici.
Suđenje nadbiskupu Stepincu, zatvor i konfi nacija
Crkveno-državne odnose definitivno je zaoštrilo suđenje nadbiskupu Stepincu krajem
rujna i početkom listopada 1946. godine.
Uoči početka suđenja Tito je prilikom razgovora s predstavnicima studentske omladine
stranih zemalja 26. rujna 1946. rekao: »Mi smo uhapsili Stepinca i uhapsit ćemo svakog
onog, tko se odupre sadašnjem stanju, bez obzira da li će nekome biti pravo ili ne.« Zatim
je dodao: »Ne postoji nikakva opasnost da će zbog toga razloga, što je Stepinac uhapšen,
da će zbog toga nastati neki progon crkve. Nikakvog progona crkve neće biti, svaki individualno,
svaki pojedinačno će odgovarati za svoja djela, jer mi znamo da se kod ljudi
religija ne može ni dekretima ni nasilno iščupati iz njihova srca, to je stvar svakog pojedinca.«(42)
Sudski proces trajao je vrlo kratko, te je presuda donesena već 11. listopada 1946., kada
je sudbeno vijeće Vrhovnog suda donijelo presudu kojom se nadbiskup Alojzije Stepinac
osuđuje na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom političkih i građanskih prava
u trajanju od 5 godina.(43)
Dva dana prije presude dr. Bakarić je u razgovoru sa stranim novinarima izrazio nadu
da će u budućnosti doći do suradnje između Crkve i države, tvrdeći da je »Stepinac bio
taj, koji je natrag gurao one ljude koji su bili za sporazum«.(44) Iako su predstavnici vlasti
vjerovali da će zatvaranjem nadbiskupa Stepinca lakše djelovati na ostale biskupe, osim
privremenog zatišja u odnosima Katoličke crkve i države ti odnosi nisu poboljšani. Dapače,
početkom pedesetih godina biti će dodatno zaoštreni. Mons. Ritig izvještavao je
jugoslavensku vladu da će, budući da je nadbiskup Stepinac u zatvoru, Vatikan imenovati
definitivnog apostolskog administratora Nadbiskupije zagrebačke, pozivajući se na neke
svoje izvore u beogradskoj papinskoj nuncijaturi. Također je napominjao da odnosi između
Vatikana i Jugoslavije nisu nipošto prijazni, ali da ipak postoje, te je predlagao da se
Ministarstvo vanjskih poslova treba pozivati na praksu da Vatikan obavještava države
o imenovanju biskupa kako bi vlasti imale priliku uložiti mogući prigovor.(45)
No niti su informacije o novom administratoru bile točne niti je Vatikan u slučaju Jugoslavije, zbog
posebno loših odnosa i nepostojanja takvog sporazuma, prakticirao to da jugoslavensku
vladu obavještava o imenovanjima novih biskupa.
Početkom siječnja 1947. godine, Bakarić je na sjednici Centralnog komiteta (CK) KPJ
kazao da je proces protiv nadbiskupa Stepinca imao dubok odjek kod »popova«, te da
treba udariti na centar i Hurleya i unijeti razdor među biskupe.(46)
Osuda nadbiskupa Stepinca snažno je odjeknula ne samo u domaćoj javnosti nego i u
crkvenim i političkim krugovima diljem svijeta, dok je državna vlast nastojala uvjeriti
domaću i svjetsku javnost u nadbiskupovu krivnju i opravdanost presude.
Nakon suđenja nadbiskupu Stepincu Vatikan je ekskomunicirao sve one koji su sudjelovali
u suđenju ili mu na neki način pridonijeli.(47)
Poslije je Josip Broz Tito u razgovorima za strane medije suđenje nadbiskupu Stepincu
pravdao pritiskom pravoslavnog stanovništva, te tako neizravno i sam priznavao da nadbiskup
nije kriv, nego je žrtva politike. Tako je u razgovoru s C. L. Sulzbergerom dopisnikom
New York Timesa 6. studenoga 1950. izjavio: »da bi se pravoslavno stanovništvo
pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio pušten na slobodu te kad bi bio otputovao u
inozemstvo«, te nastavlja »pravoslavno stanovništvo, smatra Stepinca ratnim zločincem.
I tu ništa ne možemo mijenjati. Moramo računati s osjećajima pravoslavnog pučanstva.«
No ostaje znakovita i njegova rečenica u istom razgovoru: »Bilo je slučajeva u svijetu da
su i nedužni ljudi, u interesu države, sjedili u zatvoru, pa čak i ubijani.«(48)
Sam tužitelj Jakov Blažević je u razgovoru za Polet priznao: »Taj proces protiv Stepinca
je nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. A on ga je
nametnuo jer je bio politički ograničena osoba.«(49) A jugoslavenski diplomat Vladimir Popović
kazao je Ivanu Meštroviću: »Da je pustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan
oslobođen. I nas bi poštedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu,
odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.«(50)
Da je pitanje zatočeništva nadbiskupa Stepinca, posebno u međunarodnom pogledu, za
jugoslavensku vlast bilo vrlo kompromitirajuće, potvrđuje i to što je Josip Broz Tito 1951.
ponudio Vatikanu spremnost da pusti nadbiskupa Stepinca iz zatvora pod uvjetom da ode
iz Jugoslavije u Vatikan ili drugdje. Budući da Vatikan na tu ponudu nije odgovorio, Tito
je kazao da će to pitanje riješiti i bez Vatikana, ali da nadbiskup Stepinac ne može vršiti
funkciju visokog crkvenog glavara.(51)
U skladu s tom izjavom uskoro je 5. prosinca 1951. nadbiskup Stepinac prebačen iz zatvora u
Lepoglavi u kućni pritvor u rodni Krašić. U svezi s odlukom o premještanju nadbiskupa Stepinca u Krašić,
Tito je u ožujku 1952., u razgovoru s delegacijom prvog kongresa Saveza studenata Jugoslavije, kazao:
»Mi smo Stepinca pustili zbog toga, da Vatikanu izbijemo propagandističko oružje iz ruke,
oružje da je Stepinac ‚mučenik‘. Sada oni imaju neprijatnosti što je Stepinac vani.«(52)
U svezi s Titovom ponudom da ode u Vatikan, nadbiskup Stepinac je kazao: »Takve stvari
ne ovise o maršalu Titu. One ovise jedino o Sv. Ocu Papi, i o nikom drugom«, te dodaje:
»Ako me maršal Tito želi osloboditi, on o tome treba da razgovara sa Sv. Stolicom. Katolička
Crkva ne može biti robom nikome, ni kojoj državi.«(53)
Slično je odgovorio i novinaru belgijskog La Libertea u travnju 1952. kada je kazao:
»Hrvatsko svećenstvo ostaje vjerno Rimu i podložno mom auktoritetu posredstvom
jednog delegata. Tito me je želio vidjeti, kako napuštam zemlju, ali je stanovište Vatikana
jasno: ako sam kriv, moram ispaštati kaznu;
ali, ako nisam kriv, morao bih smjeti vršiti svoje funkcije. Želim ostati među svojim
vjernicima i dijeliti s njima njihove poteškoće.«(54)
Suđenje nadbiskupu Stepincu, u svakom slučaju, bez obzira na to što još uvijek postoje
različita gledišta o samom nadbiskupu, bilo je neosporno politički montiran proces. Osim
suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata održano
je niz sudskih procesa biskupima, svećenicima, časnim sestrama i drugim službenicima
Katoličke crkve. Bilo je također i nekoliko procesa poglavarima i službenicima drugih
vjeroispovijesti u Hrvatskoj. Budući da je pravosuđe bilo u službi politike, suđenja su bila
brza i učinkovita, a o objektivnosti se ne može ni govoriti. Tako je po evidenciji Komisije
za vjerske poslove (55) na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. godine osuđena ukupno
271 crkvena osoba, a od toga iz redova Rimokatoličke crkve 236 osoba. No budući da je
na popisu uočljivo kako nema imena nadbiskupa Stepinca, ne može se tvrditi da je popis
u potpunosti točan.
(38) HDA, OF Ritig, kut. 4, Okružnica o kršćanskom braku, br. 4851/45, od 5. srpnja 1945. god.
(39) SVZN, br. 2, 1949. god., Predstavka Biskupskog ordinarijata u Đakovu Ministarstvu unutrašnjih poslova
NRH, br. 130-1949, od 18. siječnja 1949. god.
(40) NAZ, Izvadci iz SVZN, Okružnica Katoličkih biskupa Jugoslavije o kršćanskom odgoju mladeži, br. 35/BK,
od 27. kolovoza 1946. god.
(41) Politbiro CK KPH na sjednici 21. veljače 1947. konstatira da su svećenici manje bučni, ali da su crkve prepune.
Bakarić tada tvrdi da su neki biskupi (Burić, Mileta, Akšamović) skloni normalizaciji odnosa, pa traži
da »se ne mora primjenjivati isti stav progona kao do sad«, (D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest,
Zagreb, 1999., 257).
(42) Vjesnik, Zagreb, 27. rujna 1946., str. 1.
(43) J. HRNČEVIĆ, Svjedočanstva, Zagreb, 1986, 232.
(44) Vjesnik, Zagreb, 10. listopada 1946., str. 1.
(45) HDA, KOVZ, kut. 129, Izvještaj mons. Ritiga Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, od 21. veljače
1947. god.
(46) B. PETRANOVIĆ, M. ZEČEVIĆ, Jugoslavenski federalizam, Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata,
1941-1987, Beograd, 1987., knj. II., 309.
(47) S. ALEXANDER, nav. dj., 128.
(48) V. NIKOLIĆ, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, Knjiga prva, München-
-Barcelona, 1978., 318-319 (Intervju J. B. Tita za New York Times).
(49) B. STANOJEVIĆ, Alojzije Stepinac zločinac ili svetac, Beograd, 1985., 67.
(50) G. MATTEI, Kardinal A. Stepinac, Zageb 2000., 51.
(51) Borba, Beograd, 28. XI. 1951., str. 2 (Odgovor Tita na pismo američkog radio-komentatora Drew Pearsona
u svezi s pitanjem: kako bi se mogao riješiti slučaj Stepinac?).
(52) Isto, 16. ožujka 1952., str. 1.
(53) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 384 (Iz razgovora nadbiskupa Stepinca sa C. L. Sulzbergerom, novinarom New York
Timesa 11. studenog 1950. god. u Lepoglavi).
(54) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 409.
(55) HDA, KOVZ, kut. 341, Pregled osuđenih svećenika, časnih sestara i crkvenih funkcionara svih vjeroispovijesti
na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. god.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
Post je objavljen 09.10.2008. u 07:00 sati.