Službeno putujem. Neće me duže biti.
Pitam sinoć nećaka: Što bi želio da ti donesem iz Austrije?
On: hmmm… (misli i misli, a ja se već osjećam čekić po glavi: da zašto sam ga upitala?)
On: Znam! Školjku. Jednu školjku.
Ja: aha! Školjku… Dobro, donijet ću!
ON: Ali ne TI, nego TVOJ MUŽ! Reci njemu da mi kupi.
Ja: Dobro.
Na odlasku ljubi i grli, oduševljen da teta opet putuje viče: SRETAN PUT! Smijem se i danas kako želi školjku... ali od mog muža. Prenijela sam želju. Vjerujem bit će ispunjena.
Nisam mogla odljeti da vam ne prepričam.
Post je objavljen 01.10.2008. u 14:34 sati.