o „našim“ muškarcima
Uznemirena jednim nedavnim događajem u svojoj bližoj okolini ne mogu a da vam ne postavim par pitanja, na koja najvjerojatnije neću dobiti zadovoljavajući odgovor, no neka.
Koje žene i kako se one „moraju ponašati“ a da ih „vole“ oženjeni muškarci? Ovdje mislim na žene koje su njihove družice( dvoje ljudi u braku).
Vole li muškarci pametne, inteligentne, uspješne poslovne žene? Boje li se muškarci takovih žena u vezi? Ako se boje, zašto? Što doprinosi njihovom strahu?
Ovisi li kut gledanja muškarca, o njihovoj inteligenciji, o njihovoj spremi ili o nečemu trećem?
Rekla bi da sprema nema veze s ovim pitanjima, kao što ni nasilje nad ženama, pedofilija također nema veze sa spremom osobe koja to čini.
Ali što je onda to u mozgu „naših“ muškaraca ?
Patrijarhalni odgoj po kojemu je muško glava kuće, on je tu da razmišlja, da donosi odluke a svi ostali su tu da ga slušaju i da izvršavaju njegove naredbe.
Žene su tu da hrane ego muškaraca, nemaju pravo na svoje mišljenje( ili ga vješto skrivaju), povlađuju tim muškarcima. Dokle, i što onda kad više ne mogu i ne žele ponašati se u skladu sa nerealnim očekivanjima svojih partnera?
Kako se muškarac i da li se ikada tako odgojen muškarac može promijeniti?
Mislim da ne. Čemu pribjegava, kojim se sve oružjem koristi u svrhu očuvanja svog prividnog statusa u obitelji. Postoji li u tim vezama ljubav, poštovanje prema ženi ili je ona samo figura, kipić koji ima svoju jedinstvenu namjenu kao i svaki kipić uopće?
Naravno da postoji i drugi tip muškaraca, koji vole i cijene mišljenje svoje žene. Ponosni su što je veoma prihvatljiva u društvu, inteligentna. Uživaju u njoj potpuno, kao što uživaju oboje u svojim različitostima. Neki to shvaćaju od početka veze a neki kao moj u određenim godinama, shvate da i njihova družica može u nečemu biti pametnija od njega, da može obavljati i majčinsku ulogu, i ulogu supruge i domaćice a ujedno baviti se poslom koji ju ispunjava u čemu je itekako bolja od njega. Time ne pada njegov ego već svakim danom raste iako to nije želio priznati u početku. Ponekad treba znati naći pravi trenutak i napraviti rez.
Što je onda uzrok ponašanja ovih prvih. Njihov osjećaj manje vrijednosti, osjećaj nesigurnosti, osjećaj da će ga društvo ismijavati ako žena vuče neke prave poteze u njihovoj zajednici.
Zar nije normalno da muškarac bude ponosan na inteligenciju i status svoje žene. Po mom mišljenju time bi mu trebao samo rasti a ne padati ego. Zar je tako teško priznati da je u nekim stvarima, što je i normalno žena „pametnija“ nego njen muž, u nekim stvarima se bolje snalazi ili ih bolje obavlja. Pa bit zajedničkog života je u poticanju partnera da raste njegovo samopouzdanje jer time i veza odnosno u ovom slučaju brak dobiva na svojoj težini.
Za moj pojam to su „seljačine“. Nezreli ljudi koji svoje frustracije liječe na svojim partnericama, pa čak pribjegavajući tjelesnim okršajima kada njihova partnerica kaže dosta. Što tada, raskinuti takav brak ili i dalje trpiti.
Rekao je moj jutros uz kavu, mislim da u njenom slučaju to neće ići tako lako. Zašto, upitah. Zato jer je on takav i gotovo. Na objašnjenje da je on takav, nisam dobila suvisli odgovor. Što se podrazumijeva pod „takav“....koliko „takvih“ ima oko nas....
Post je objavljen 01.10.2008. u 12:25 sati.