toliko ljepote
nisi ni trebao,
dok si srkao
sve tekstove
ovoga svijeta,
dok ti je knjiga
služila kao jastuk
neudobni,
žuljala te pod vratom
i na licu ti svako jutro
ostavljala trag,
kada si odlazio
na put prema nigdje.
došao si natrag
sam u svojoj kočiji,
koju si naučio upravljati
kao da si cijelu vječnost
samo upravljanje izučavao.
tvoja ljepota zaboravljena,
no, sada je vrijeme
da kreneš stepenicama
uzlaznim ka svugdje
i ne izlaziš
na jesenje večer
mokre glave,
kad već moju kapu
ne želiš uzeti,
a mislila sam
samo na tebe
dok sam ju štrikala.
čuvaj tu ljepotu,
jer mi zaboravljeni
i ovako dovoljno plačemo
u tvoje ime.
Post je objavljen 29.09.2008. u 22:20 sati.