Kad god nesto cujem o Vehidu Gunicu,ili ga tu i tamo sretnem,obicno u neko obostranoj,savrseno uzaludnoj zurbi,sjetih se jedne misli nobelovca Ive Andrica,navodim je po sjecanju:"Nikada se necu dovoljno nagledati ljudskih lica."Siguran sam da to isto misli i osjeca i Vehid.Ni on ih se ne moze nasititi.Vehid kao da nista drugo u zivotu nije ni radio do putovao tragajuci za novim i novim ljudskim licima,za onim sto ona vec na prvi pogled otkrivaju,a mnogo cesce skrivaju.Sa strascu istrazivaca,vodjen neutoljivom novinarskom radoznaloscu,zapisivao je svoje licne dozivljaje i kazivanja mnostva likova koje je tokom zivota upoznao,od onih iz svoje ulice,do ljudi koje je sretao u dalekim tudjim zemljama.Vehid je u svima njima trazio ono sto je zajednicko svim ljudima svijeta.Na poznajem ni jednog drugog novinara sa ovih prostora koji mu je u tome ravan.
Pred nama je Vehidova cetvrta knjiga zapisa o savremenicima,koju je autor naslovio PISMA U BUDUCNOST.Te cetiri knjige cine pravu malu enciklopediju najrazlicitijih likova sa sirokih planetarnih prostora.Medju njima su drzavnici i umjetnici,privrednici i vrhunski sportisti,popularni pjevaci i novinari,glumci i slikari,ali i posve obicni ljudi. Nije sve veselo u Vehidovim PISMIMA.Ima i tuznih prica,poput one o maloj Irmi Hadzimuratovic,koja je stradala u opkoljenom Sarajevu.Ne kaze se slucajno da je zivot svakog covjeka roman.Pa ako uzmemo da je to apsolutno tacno-jer svako od nas s razlogom misli da je njegov zivot,kako se to u narodu kaze,"za romana"-onda u ovoj knjizi imamo vise od 90 skiciranih romana.Nema smisla da ovdje navodim imena svih Vehidovih likova,ali jedan od njih je bas iz"mog filma".To je Mate Parlov,divan covjek i jedan od najvecih asova svih vremena sa juznoslavenskih prostora,svjetski i olimpijski sampion u boksu.Ne pominjem ga zbog njegovih titula i medalja,vec iz jednog posve drugog razloga.S Matom je krajem proslog vijeka u Puli razgovarao jedan njemacki novinar.Pitao ga je,pored ostalog,da li je on hrvatski nacionalist,sto je tih godina u Hrvatskoj bio vladajuci trend."Gospodine,ja sam bio svjetski sampion u boksu.Kako ja mogu biti nacionalista",odgovorio mu je Parlov.Nacionalisti ne vole da cuju ovu pricu,ali to je tako.
Vehid Gunic nam svojom najnovijom knjigom,kao i onima koje je objavio ranije,pomaze da shvatimo ljude,obicne ili slavne,i ono sto je u njima ljudsko.Na tome mu moramo biti zahvalni.On je pisao i pise o svojim savremenicima.
Mnogi od njih su u medjuvremenu ostarjeli i pogurili se,a neki su,nazalost,vec mrtvi.Naravno,buducnost ne pripada savremenicima,ali upravo je to podstaknulo Gunica da svoja"Pisma"vec sada posalje na neke nama nepoznate i daleke adrese,koje ce postojati i na koje ce njegova"posta"sigurno stici.U osnovi svega je plemenita i posve prirodna ljudska zelja da svi ti likovi nastave zivjeti u njegovoj knjizi.Ali ne kao spomenici,vec kao ljudi koji ce nekim buducim citaocima biti bliski kao da su zivi.Vehid je ostavio svjedocanstvo o tome sta su junaci njegovih zapisa bili i znacili u svom vremenu,u cemu su nalazili smisao zivota i kako su dozivljavali svoje doba i svijet oko sebe.A oni su mu uzvratili visestruko jer ako nas drugi,obogacujuci nas u medjusobnoj komunikaciji,cine onim sto jesmo,
Vehid je izuzetno bogat covjek,a ovom knjigom obogacuje i sve nas.
Veliki historijski lom koji je ove prostore zadesio devedesetih godina 20.stoljeca srusio je svijet u kojem smo radjani,odrastali i zivjeli.On je zauvijek slomio ritam nasih srca.Mi koji smo sve to prezivjeli,posljednji smo glasnici posljednjih vijesti iz Velike utopije.To je jedini prtljag koji nam je preostao.Prtljag sjecanja.Novo vrijeme uspostavilo je vladavinu"kulture zaborava",koja bespostedno brise sve sto nije po njenom ukusu."Pisma u buducnost",i njima slicne knjige,daju nadu da ce se borba protiv Zaborava,koja je sada neravnopravna,jednog dana zavrsiti pobjedom Sjecanja.
Post je objavljen 29.09.2008. u 12:02 sati.