Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/laganemisli

Marketing

Samo...

Jučer i danas čitam svoje stare postove. Od onoga dana kada sam otvorila blog, a bilo je to zaista davno. Čitam i ponovo se sjetim vremena u kojima su ti postovi nastajali. Kakva sam osoba bila tada? Što sam osijećala? Dugo je vremena prošlo od mog prvog posta. Imam osjećaj, čitajući sve te tekstove, da to nekad nisam bila ja. Da je to bila neka druga žena i imala drugi život. I onda zaključim da sam to ipak bila ja, ali ja sasvim drugačija. Ona ja koja je imala neki drugi život, iako mi se sada ponekad čini da nikada i nije postojao. Izbrisala sam toliko toga što nisam željela pamtiti. Danas sam shvatila da su sve te priče ipak bile dio mene, mog života i da nisu nestale niti ih mogu pobrisati. Nemamo funciju delete, kako sam jednom napisala, pa ja sve to bacim u rec byn, ali kad-tad one isplivaju i napadnu. Uspomene, sjećanja, neki drugi život, tako dalek i stran, ali ipak moj. Promijenilo se mnogo toga. Drastično. Promijenila sam se i ja. Voljela bih vjerovati nabolje i znam da jesam. Nisam ovo što jesam postala onda kada sam možda trebala, mogla, postala sam onda kada me život bacio na dno i kada sam imala samo dva izbora. Ostati ležati ili se ustati, visoko podignuti glavu i krenuti dalje. Pa makar i ispočetka. Ja sam izabrala novi početak i nisam razmišljala koliko će biti teško. Usput sam taj svoj novi početak sebi dodatno otežala. Možda namjerno. Ne znam da li bi sada bila na to pitanje sposobna iskreno odgovoriti. Možda sam izabrala teži put da iskušam svoju snagu? Možda sam se raspadala od boli pokušavajući saznati koliko mi vremena treba da bol prođe i da zaližem rane. Ne znam. Danas sam ja, ova kakvom sam postala, ona ja kakvom želim biti. Ona žena koja zna iskreno voljeti i kada boli, ona ja koja je sretna kad pomisli da postoji zagrljaj u kojem bi poželjela i umrijeti. Ona ja koja se brine i kad za brigu nema baš nekog razloga. Ona ja koja dozvoli sebi biti tužna i sretna istovremeno. Još uvijek ne znam kako mi je uspjelo spojiti ovo dvoje. Ona ja koja je postala iskrena i više nego što je mislila da bi to ikada mogla biti. Ona ja koja pusti da suze teku kad god one osjete potrebu da iz nje izađu. Više ih ne zaustavlja. Ona ja koja više ne misli kako se tuga najbolje pobjeđuje još jednim nepotrebnim izlaskom u zadimljene klubove, gdje će usuti u sebe dovoljnu količinu alkohola da je utopi. Kako je rekla Frida: Pijem da utopim tugu, ali je kučka naučila plivati. Sad već dugo pustim mojoj tuzi da neopijena zapliva mojim mislima, pa ona i ja plivamo zajedno u mojim suzama. Nije to često. Ne oduzima mi to mir. Naprotiv, vrati mi ga. Kada u tišini noći pustim suze da se utrkuju mojim obrazima mir se vrati. Isperem njima tugu koja navrati. Ni sama ne znam zašto uvijek navraća, ali valjda smo se jedna na drugu navikle. A kada nje nema, kada otjeram i brigu i strepnju i strah, pustim sreću i nadu da zaplove mislima. Ponekad pomislim da sam sretna toliko, pa zaboravim neke datume zbog kojih bi morala biti tužna, kao danas. A nisam. Želim biti sretna jer zaslužila sam. Izborila sam se za ovaj život koji sada imam i onda kada ni moji najbliži nisu imali vjere u mene da ću to uspjeti. Jesam. I otežala sam sebi i ovaj život, ali sam preživjela. Ponosna na sve uspomene koje su ostale, samo uspomene. Čak i one teške. Želim biti sretna i u svoj album uspomena odsada pohranjivati samo sretne i lijepe trenutke. Može li se to? Možda? Tako da jednog dana, kada taj album budem prelistavala u mislima, sigurna u onom zagrljaju u kojem bi poželjela i umrijeti, mogu sebi reći Vridilo je.
Poželite mi sreću onako kako je ja želim i Vama i sebi
Vaša prijateljica Lagana


Post je objavljen 27.09.2008. u 21:39 sati.