Marketing
Katolički (dobrano ukorijenjeni) ekskluzivizam
Za početak bih se samo pohvalio da upisujem slijedeću godinu svoga studija. Bilo je gusto i naporno, ali sam uspio.
Drugo, zašto ne pišem blog često? Pa, stres oko ispita je doprinio, ali i dvojba oko toga čita li netko ovo moje baljezganje ili ne. Nema smisla pisati ako nitko ne čita. Da sam htio pisati samome sebi, pisao bi privatni dnevnik. Sudeći prema vašim komentarima, izgubio sam redovito čitateljstvo, no šta je tu je. Znam da me prati sveprisutna Donna, budući kateheta Mikulić (iako sam se okomio na njega u zadnjem postu – ups, sori:), osobenjak pšeničnjak, mlada Ivana.......hm, tko još? Aha, da, jedan Veseli zombij i to je sve, možda još moj prijatelj fotograf, ali nije on za ove moje teme, on je za neke vedrije teme. Sve u svemu probrano čitateljstvo za koje se isplati piskarati. I naravno, ako sam koga izostavio neka mi oprosti i neka se javi, volio bih ga osobno pozdravit, baš kao što ću sada pozdraviti probranu ekipu: ŽIVJELA, probrana ekipo
Danas bi volio pisati o ekskluzivizmu u katolika. Naime, poznajem mnogo aktivnih katolika, onih koji redovito i sa žarom prakticiraju svoju vjeru, i moram zamjetiti kako njihovi životi svjedoče samo njih, nikakav upliv transcendencije tu nije prisutan. Kako bi rekli neki tamo „od Boga ni B“. Smatram da je život pojedinca temeljno okruženje za odnos sa Bogom, govorim o životu koji živimo, ne naša 4 zida ili misu. I to je život, ali govorim da Boga kojeg nosimo u sebi, odnosno on nosi nas, bi trebali tako nositi da drugi čovjek spozna tog našeg Boga bez da mu ijednu riječ o Njemu uputimo.
Nerjetko srećem ljude koji ne prestaju govoriti o Bogu, a u njihovom prisustvu jedino što osjećam, spoznajem i vidim su oni sami. Ako je vjera, kako tvrde, njihov pokretač, snaga za život i sl., kako to da u tolikoj silnoj vjeri jedino što vidim na njihovim licima je odsjaj siromašne nutrine, egocentričnost silnih razmjera i navezanost na svoje mišljenje do te mjere da su kadri drugoga smaknuti ako je u suprotnosti od te njihove „ortodoksije“. Zar vjeruju u same sebe???? Ti veliki duhovnjaci često preko usana puštaju slične uzrečice, osobito ako im se zahvaljujete na nečemu. Tako kada im se zahvalite za najmanju sitnicu oni vam gotovo odbruse: Bogu hvala (ne meni). Da se razumijemo, nemam ništa protiv te uzrečice, ali kada za svaki hvala čovjek tako odgovara.....osobno izgubim volju više ikad zahvaliti toj osobi. Onda ću reći hvala Bogu, a ti se fućkaj sa svojim prenošenjem hvale na Boga. Ako sam ti rekao hvala na čokoladi, onda nisam rekao Bogu hvala, već tebi!!!! A ako si toliko duhovan, shvatit ćeš da zahvalnost treba cijeniti i pristojno reći „molim“, a Bog će primit zahvalnost po tvojoj pristojnosti i dostupnosti, a ne po tvojim indiferentnim i eklskluzivističkim riječima.
Nadalje, ti ekskluzivisti katoličke crkve se vole razmetati duhovnom ostavštinom. Jedna od najkorištenije stečevine kojom se kite je siromaštvo i skromnost po uzoru na sv. Franju, najkrivoizinterpretiranijeg i najkrivonasljedovanijeg sveca naše crkve. Naime, tim ljudima je jako bitno biti skroman i siromašan (duhom, naravno), pa čine sve ne bi li ostavili takav dojam na druge. Naravno, u stvarnosti su posve drugačiji, pa tako kada su u pitanju djeca dotičnih ekskluzivista onda nije dovoljno dobar običan vrtić – već treba preko veze upast kod časnih sestara ili u privatni vrtić, nije dovoljno dobra hrana na rođendanu prosječnog dijeteta – treba djetetu zabranit da jede sve osim provjerenih kolača, sva djeca su pomalo nazadna u odnosu na ekskluzivističku djecu. A u običnom životu ništa nije dovoljno dobro za njih, pa se tako na more ne može bez klimatiziranog automobila, nisu svi ljudi dovoljno dobri da se druži sa njima, ko psuje taj je vrag, ko spomene pimpek i sisu taj je nastrani manijak, čovjek bez fakulteta nije ljudsko biće, svećeniku se mora virit iz guzice, a do doktora se obavezno ide putem dobre stare veze.
Nažalost, ništa od ovoga nisam preuveličao. Sve je doslovno. Vidjeh – doživjeh!!! I sve se to događa u stopostotnoj uvjerenosti u ortodoksnost svojeg kršćanstva i sa preobiljem svetog vokabulara: Bog, Isus, želi, hoće, Duh, ja, ja, ja, Duh Sveti, Marija, Svet, ja, Božja, milost, Isus, ja, volja......itd.
Mogao bih danima pisati o tim ljudima. Nije vrijedno, čini mi se. Za kraj bi volio samo spomenut kako smatram da biti katolik nije istoznačnica sa biti ekskluzivan. Ekskluzivizmom isključujemo drugoga, a svi dobro poznajemo stranice Evanđelja i kako je glavni lik tog istog postupao sa isključenima, a kako sa isključivačima – ekskluzivistima. Naravno, ovaj moj tekst neće ništa promijeniti, ponajmanje ekskluziviste (za njih je moj blog leglo opačine i pomahnitalog liberalizma), no neka stoji napisano, činjenice nisu nikome odmogle, barem ne u objektivnom smislu.
Post je objavljen 26.09.2008. u 15:29 sati.