Upozorenje prije čitanja:
Nisam od onih mama po horoskopu kako ih ja zovem čiji ushit i neobjektivnost vladaju u odnosu prema vlastitom djetetu. Nisam protivnica niti po potrebi u određenom razdoblju davanja po guzici, povika i nekih starih provjerenih metoda kojima bi se vjerujem suvremeni dječji psiholozi, Rode i slične udruge zgrozile.
S druge strane, pišem blog o svemu što me okružuje, a djevojčica je bitan dio mog života, pa želim zabilježiti i neke momente da ostanu njoj i nama... Pa svima kojima pričice o djeci idu na živce... upozorenje da je ovo jedan post posvećen mojoj djevojčici.
I još samo jedna napomena... ne znam kako vama, ali meni je obično presudno kod teksta da je dobro napisan, zanimljivo i iskreno, a tema mi tu ne odigrava presudnu ulogu... Jer kada malo detaljnije promotrimo sve životne teme su već u grčkim dramama odavno obuhvaćene...
No dobro, nakon ovog upozorenja da ja krenem na ono o čemu sam namjeravala pisati...
Zapravo je već postala neka floskula kako su današnja djeca napredna u tehnološkom smislu, dostupnije im je puno toga što nosi svoje prednosti i mane. S jedne strane su zaista suočeni sa vrlo ranim uključivanjem u suvremene tokove života, s druge strane su nekada zakinuti za neke maštarije koju se čini mi se razvijaju onda kada djeca nemaju toliko ponude, pa su okrenuti prirodi i samima sebi.
Roditelji su sigurno presudni u toj priči i dok im je s jedne strane omogućeno više vremena za neki samorazvoj i usavršavanje, stoje pred sve većim iskušenjima na tom putu da djecu na pretvore samo u konzumatore potrošačkog društva. A i osjećaj nedostatka zajedničkog provedenog vremena koje onda uzrokuje i neku grižnju savjesti smanjuje volju za provođenjem dosljednih mjera i odgojem od pet po podne do osam na večer (radnim danom). Ako u kombinaciju takvog života prečesto ulijeću bake i djedovi recept za stvaranje malih gotovana i prinčeva i princeza kojima je podvik stran, pa i socijalizacija u stvarnom svijetu otežana... je zagarantiran.
Vidim to po dogovorima s prijateljicama... kada za običan susret moramo zadovoljiti afinitete tih naših visočanstava... pa se djeca ne vode sa sobom tamo gdje nama odgovara (kao što su nekada radili roditelji) već se sve podređuje tim malim bićima, a naši susreti su ionako u drugom planu... jer djeca su prva zar ne? Naučiti da djeca budu prva i na malo drukčiji način, tako da ih polako učimo prilagodbi, je pravi SF...
Pa tako i mi sudjelujemo u nekim od tih modernih odgojnih debilanica, premda u manjoj mjeri jer smo djevojčicu odmalena učili da ide s nama, da poštuje i naše potrebe (to su prednosti odgoja bez baka i djedova koji ulijeću u situacije i zabavljaju nasljednike). Ali zato tu zabavljačko-raspašojsku ulogu nadoknade u povremenim susretima, koje doziramo da ne bi došlo do prevelikog zamaha debiliranju djeteta.
Nedavno sam na jednom blogu jedne mamo koje je pisala o tome kako joj je dijete otvorilo oči za neke stvari koje je već zaboravila, pročitala i jedan opak komentar neke druge mame kako joj to onaniranje na temu ushićenih roditelja već stvarno ide na živce, kako i sama ima dijete koje je izvan svih normi, prenapredno... ali neka se pobogu počnemo prema djeci odnosit kao prema odraslim osobama.
I sama sam se prije čitanja posta našla pomalo u dilemi: "Should I stay or should I go" kad sam vidjela naziv, ali sam ipak pročitala. I na kraju mi je bilo drago, jer je mama bila zaista iskrena i ispričala ono što je doživjela, bez nekog patetiziranja.
Očito iznervirana više tim ushitom, druga mama se obrušila na takav način pisanja o djeci. Ja se obično tada nađem negdje na sredini (vidim da mi je to sve češći princip,) jer mi stvarno blogovi koji se bave samo djecom znaju biti malo previše, ali mi ovaj bijes iznervirane mame nije bio na tom blogu usmjeren na pravu adresu.
A i opaska da djecu počnem tretirati kao odrasle osobe mi se učinila već na prvu loptu nekako nelogičnom. Jer ako se djetetu obraćam kao odrasloj osobi, onda to više nije komunikacija s djetetom. i premda nisam za tepanja i debiliranja s djecom, ne obraćam se svojoj djevojčici uvijek kao prema odrasloj, jer za neke stvari emotivno još nije zrela.
A nekako mi se čini i da je to obraćanje kao odraslima baš često problem, jer se gubi granica između odraslog i djeteta, a ja ju ne želim izgubiti sa četverogodišnjim djetetom. Sve ima svoje razdoblje i kada odraste obraćati ću joj se u potpunosti kao odrasloj. Do tada pratim neki njezin razvoj koji vidim, premda u nekim stvarima sigurno idem malo brže, ali takvo nam je vrijeme zar ne?
Ne bih htjela da ostane vječni Petar Pan, ali ne bih niti htjela niti da ju opteretim sa svim životnim problemima. Trudim se da uživa u djetinjstvu, jer ja sama nisam baš uvijek zbog okolnosti i ljudi oko mene, premda se danas ne smatram zakinutom zbog toga. Jednostavno sam svjesna te činjenice. Imala sam bogat unutarnji svijet, znala sam se satima igrati, maštati... A to sada polako vidim i u njoj, premda sam puno više usmjerena na njezinu zabavu i animiranje kako to i priliči modernim mamama.
Ali ima nešto što me zabrinulo... Moja četverogodišnja djevojčica ne vjeruje u bajke i priče onako kako sam ja vjerovala. Uvijek me pita da odredim točno što je stvarnost, a što mašta. Prihvaća ona maštu i prče, ali ih mora staviti tamo gdje spadaju... u područje imaginarnog.
Znam da su usporedbe uvijek nezahvalne, a možda je i mašta bila i neki moj bijeg, ali takvo distanciranje stvarnosti od zamišljenog ili barem možda mogućeg me nekako ostavlja zatečenom. Jer ja i danas vjerujem u neke stvari koje se ne mogu dokazati. Vjerujem u povezanost ljudi u mislima, molitvama, u snagu duhovnih radnji koje se ne vide.
Jasno mi je da djeca drukčije percipiraju stvarnost i ono što ne mogu dotaknuti ili vidjeti i čuti, pa im je ona nekako daleko... Ali, evo i konkretnog primjera koji me nije ostavio ravnodušnom.
Savršeni odlazi jednom mjesečno na neki službeni put po Europi i djevojčici svaki puta ispriča priču kako mu je na aerodromu u torbu uskočio neki medo iz tog grada (obično sa nazivom zemlje ili mjesta). Tako imamo doma već Hamburgera, Bon-Bona, Berlinera...
I ona se silno razveseli, jer takve vrste poklona od tate su velika rijetkost, s obzirom da je Savršeni protivnik takve vrste konzumerizma, da se djeci kupuje zato da im se kupuje. Očito je i kod njega prevladao neki osjećaj udaljenosti ili neko sjećanje iz djetinjstva kada je njemu tata donosio neke uspomene s putovanja.
I tako smo mi to furali neko vrijeme, dok mi djevojčica jednog dana nakon njezinog uobičajenog načina zapodijevanja razgovora ("Nešto bi ti rekla ...") nije rekla slijedeće: "Znaš, mama, ja znam da mene tata mulja i da ti svi medvjedići ne mogu sami uskočiti u tatinu torbu. To on meni kupi, a onda mi poslije kaže kako su uskočili. A ja znam da igračke ne mogu skakati, niti biti žive. Ali znaš što? To će biti naša tajna, ja to neću tati reći da znam."
Možda je ovo nekome skroz normalna reakcija četiri i pol godine starog djeteta (pretpostavljam onoj mami koja vapi da s djecom komuniciramo kao s odraslima), ali mene je ostavila skamenjenom i bez riječi prvih nekoliko trenutaka. Onda me počela loviti neka tuga, lagana panika... K vragu, dijete mi ne vjeruje u čuda, u maštu... u sve ono s čime se ja i dan danas ravnam, jer da sam išla uvijek po putu stvarnosti života ne vjerujem da bih do danas preživjela i ostvarila neke svoje snove.
I počnem brzo izvlačiti neke primjere iz crtića (Toy Story) u kojima igračke ožive onda dok se ljudi maknu, a s djecom se prave kao da su samo igračke... Ona me gleda svojim plavim očima prodorno i s nekim polusažaljenjem odgovara: "Ma, daj mama, to je crtić". A ja odrasla osoba uvjeravam svoje dijete kako možda ipak, nikad se ne zna...
I mislim si i tada i kasnije, pa možda mi je dijete jednostavno pragmatično i nije neki sanjar, premda vrlo rado pristaje na te uloge i igra se sasvim zaneseno. Ali na kraju se uvijek zna... to nije ono što je stvarno.
A stvarnost je ono nešto što obilježava svijet, to je ono što rade veliki i čiji dio i ona želi biti jednog dana. Sada se još priprema, pa pristaje i na te naše blesave priče o medvjedićima koji oživljavaju.
Ne znam, ne znam... rijetko sam bez teksta, ali eto na ovo na znam što bih mislila... Pa ako imate koju pametnu ili manje pametnu, ali ipak neku ideju... udrite!
Post je objavljen 26.09.2008. u 10:34 sati.