Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/souloflove

Marketing

Prošla je jedna godina...

Image and video hosting by TinyPic

Mrzim tu neizvjesnost. To neznanje.
Mrzim se pitati ista pitanja svaki put kad vas pogledam, svaki put kad se zapitam jeli to samo vaša gluma, jeli to samo neki jeftini film kojeg mi želite prodati. Jeste li vi glumci, a ja očajni gledatelj?
Jesi li sretan kad ju grliš? Zar to nisi želio? Zar ti to nije bila najveća želja prošlog ljeta kada se sve činilo poput noćne more, poput priče koja ne završava, ili koja nikada sretnog završetka neće imati?
Čemu tvoje ponašanje? Čemu sakrivanje? Možda ne možeš oprostiti. Ili te je strah?

Ne razumijem.
Možda to nije ni moj zadatak da razumijem.
Možda sam samo tu da živim svoj život, u svoja 4 zida.

A strah me je pitati. Jer čvrsto sam odlučila da više nikada neću spomenuti tu temu pred vama. Jer nisam spremna opet osjećati to. Nisam spremna opet gledati kako samo tupo gledaš u televiziju bez da si barem jednom okrenuo pogled prema meni. Da si barem trepnuo očima, shvatila bih da nisi imao hrabrosti vidjeti me kako patim zbog vas… ali ne…
I zbog toga ne želim tražiti odgovore iako mi je najveća želja saznati ih, shvatiti. Ali ne želim se razočarati, ponovo.

Dovoljno sam živaca potrošila. Nemam ih više.
Dovoljno sam suza i riječi potrošila na tu jednu stvar, na taj jedan događaj.
Ne želim ih više trošiti.
Dosta mi je.

Prošlo je točno godinu dana…kao da je jučer bilo…

Nemam više snage. Ne znam koliko jadno, slabo to zvuči, ali nemam više snage razmišljati o tome. Nemam snage se stalno vračati, boriti se riješiti problem, boriti se da mi netko objasni što se događa, da li je sve prošlo ili još uvijek traje.

Jer moja najveća želja prije godinu dana bila je : neka samo sve prestane, neka opet bude sve onako kao što je bilo, neka vidim opet osmijeh na vašim licima. Željela sam vratiti slike u foto-album, obojati ih šarenim bojama, obrisati tragove suza na njima. Željela sam vam sve najbolje. Nije me bilo briga za mene. Tada sam pokazala koliko vas volim.
Tada sam se žrtvovala za vas, koliko mi je god teško bilo. I tada nisam tražila riječ hvala, niti sam tražila da me poštedite od tog mjesta očaja u kojem sam provodila previše vremena. Nisam tražila da mi kažete okreni glavu, nemoj gledati u sve te ljude, u sva ta lica koja su tražila spas, razumijevanje, objašnjenje, pomoć…
Tada sam bila tu da bih bila podrška jer sam tu trebala biti.

Ali vi ste nešto zaboravili. Vi niste ni prstom pomakli kada je mene trebalo utješiti. Pred vama sam plakala, vrištala, gubila svu snagu, padala na pod gubeći u jednom trenutku sve što sam imala, sve što mi je bio spas u teškim trenucima. Shvaćate li vi uopće kako je to kada se u jednom trenutku sve raspadne, cijeli život, sve što postaviš u toliko godina. Sve se čini nepotrebnim, gubi svoj bit… Da, u jednom sam trenutku pomislila da je sav trud uzalud.

A vi ste samo gledali…
Ne bi da sam bila bolesnik kojeg se nije smjelo dotaknuti.



Ali i to ću vam oprostiti, jednoga dana. Možda ću shvatiti i bez vašeg objašnjenja. Možda sam sebična?
Nadam se da nisam. Jer tražila sam samo razgovor, tražila sam samo jedan vaš zagrljaj. To bi bilo dovoljno.

Polagano opet postavljam svoj svijet. Vratila sam sve da opet bude na svome mjestu.

Vratila sam se.

Žao mi je zbog svega što sam učinila prije točno godinu dana kada je sve započelo. Trauma je moje opravdanje.
Jedna soba puna zagušljivog zraka. Tuga i beznađe učinila je taj krvavi smrad koji je ispunjavao sobu broj 4… sobu u sredini hodnika prepunjenog ljudi s tupim, nesretnim facama i tu i tamo pokoja osoba u bijeloj odori hladnija od leda.
U njihovim očima praznina se jedino vidjela.

Da i to je trauma. Kada promatraš osobu tebi tako blisku, osobu koju toliko voliš, možda najviše, među svim tim ljudima sa istim izrazom na licu… da je ona dio njih…
I protiv toga ne možeš ništa. U tebi bijes izbija kao lavina, želiš vrištati, u jednom momentu čini ti se da padaš duboko u jamu. I svaki put kad opet otvoriš oči i shvatiš ovo je stvarnost oko tebe, padaš još dublje i dublje. Svaka glupa uspomena, svako lice, svaki pogled kojeg sam zapamtila tjerao me je u dubinu…

Ali vratila sam se. Penjala sam se dugo vremena da bih se popela na površinu, tamo gdje je sve započelo.

Neka ovo bude samo sirova prošlost.
Potisnut ću te uspomene u najtamniji kutak moje malenkosti.
I neka tamo ostane…

Image and video hosting by TinyPic

Post je objavljen 26.09.2008. u 02:29 sati.