(in memoriam Vice Vukov)
U vremena za koja ponekad nesmotreno pomislimo kako su bila bolja od ovih u koja danas živimo, (i bila su, ali ne iz razloga koji nam padaju na pamet, već iz onih razloga kojih se nikad ne sjetimo), u ta je vremena kod nas vladao režim sklon neobičnoj glazbenoj kulturi i izričaju. Policija je, kad bi koga uhitila, imala uvriježen i raširen običaj:
- Propjevat ćeš ti nama! – već su od početka govorili svakom uhićeniku i, možete biti sigurni, to nije bila potštapalica. Ova glazbeno-pedagoška metoda posebno se odnosila na političke uhićenike.
Međutim, Vice Vukov bio je vrlo popularan i vrlo dobar pjevač, što bi danas bila jedna neobična koincidencija. Pa kad je režimska policija dobila nalog da i njega privede, našla se u nezgodnoj situaciji. Što ćemo sad, diskutirali su među sobom, drugovi žele da ga se uhapsi, a on je najbolji pjevač u čitavoj Jugoslaviji, to mu priznaju čak i oni koji ga ne mogu smisliti. Ispast ćemo smiješni, kako ćemo na njega primijeniti standardnu proceduru „propjevat ćeš ti nama“ kad stalno pjeva poput neumornog slavuja?
Ali drugove na vlasti nisu zanimale takve sitnice. I danas raširen običaj da se zakona ne treba držati kao pijan plota uveden je upravo u njihovo vrijeme, pa zašto bi komplicirali oko nekakve procedure. „Improvizirajte, okrenite ploču“ mudro su ih, čak stručnom, diskografskom terminologijom savjetovali vodeći drugovi. Međutim, to nepredviđeno odgađanje spasilo je Vicu zatvora i on je stigao pobjeći u inozemstvo. Tako se dogodilo da je on jedini antidržavni element tadašnjeg režima za kojeg nije važilo „propjevat ćeš ti nama“ nego „nećeš ti nama pjevat“.
Danas se pitam zašto mi je bio drag taj čovjek? Najprije, on već sam po sebi spada u onu osobitu kategoriju koju označavamo sa „drag čovjek“. Malo takvih upoznamo u životu, a kako je bio javna osoba, postane nam drag iako ga osobno ne poznajemo. Ipak, čini mi se da je ključna riječ - „razlika“. Za razliku od drugih javnih osoba, posebno sa estrade, koje nas uglavnom iritiraju, ovaj drag čovjek nije iritirao nikoga, pa čak ni one koji su ga htjeli uhapsiti. Za razliku od nekih novih pjevača njegovo domoljublje nije bilo napadno, militantno niti profesionalno, upravo suprotno, platio je za svoje sasvim benigno, gotovo intimno, premda ne diskretno domoljublje umjesto da se na njemu obogati. Za razliku od mnogih drugih pjevača bio je iskren, što god mi mislili o njegovoj glazbi. Na koncu, za razliku od mnogih pjevača, znao je pjevati.
Za razliku od drugih političkih i „političkih“ emigranata nije otvorio kebab, piceriju ili smrdljivi pajzl na nekom kolodvoru i okitio ga Pavelićevom slikom, nego je otišao na Sorbonu i završio filozofiju. A u naše vrijeme, kad se upustio u politiku, za razliku od standardnih političara bio je dosljedan. Teško je zamisliti da bi samom sebi iznajmio stan, muljao s novcem poreznih obveznika ili se slikao gdje treba i ne treba pa makar i kako čačka nos pred deset tisuća ljudi na stadionu. Na kraju ono najbolnije: za razliku od prosječnog Hrvata bio je „gospodin čovjek“. I nikome ne treba objašnjavati što to znači. Naši domaći „muži, turci i hajduci“ vrlo dobro znaju da je to sve ono što oni nisu, taman sjedili na milijunima ili na najvišim političkim mjestima, a na zidu im visjele kupljene diplome, doktorati i magistrati.
Za razliku od profesionalnih domoljuba moralo mu je biti jako, jako teško voljeti takav narod i takvu zemlju. Zato mi je drag jedini čovjek kojemu je uspjelo potpuno zbuniti narodnu miliciju. Za razliku.
Post je objavljen 25.09.2008. u 02:02 sati.