Misao ostaje...
Pitaš li se, prijatelju, gledajuć staze
kuda smo krenuli zatvorivši oči?
Dal' štuješ one što il' miluju il' gaze?
Dal' razmišljaš il' znaš gdje ćemo doći?
O noći, o noći pjanoj kad čula ne paze,
o noći, prijatelju, zabluda se toči.
Kome se ispovijedaš gledajuć put neba?
Pitaš li Boga ti pitaš tek sebe...
Možda za utjehu ta zabluda nam treba
slabost da liječiš mišlju da netko čuva tebe.
Nema tog, dragi, to beskraj tek vreba
da slomi te u gorčinu kad srce zazebe.
Poželiš li ikad na dijelu svog puta
zaustavit vrijeme na časak il' dva,
kad shvatiš da leti a srce tek luta
sred njegova krhka i goruća tla?
To nam je rođenjem nametnuta ruta
gdje rijetko istim putem nastavljaju dva.
Mi, prijatelju, što vječno kose prostiremo
na oblacima nekih zamišljenih visina,
iz istog vrela snova izviremo,
kročimo gluhi al' ozdravi nas vrlina.
Pred zadnji roptaj kroz vijeme pogledamo,
misao ostaje, nas guta tmina....
Post je objavljen 24.09.2008. u 22:10 sati.