Napisala sam post koji se visom silom izbrisao, na vasu srecu. Sada nebi citali ovo nego moja naklapanja o tome kako su posljednji dani cudni. Figu cudni, ja sam ta koja je cudna.
Za mnogo sto trazimo izgovore, zelimo povode, spremno prihvacamo podrsku.. No, najljepse je kad shvatis da koracas rame uz rame s nekim koji na tvoju misao "sretna sam sto si usao u moj zivot" glasno kaze "sretan sam sto si usla u moj zivot".
Kako bi mi izgledali dani bez Njega? Manje vise isti, bezlicni bez pojma da je danas eto srijeda. Imala bi volje, snage, ulagala bi truda, mozda se vise zivcirala i mozda vise ucila. Ovako nisam sama i ovako i za depresivnih dana odlazim na vjezbanje. Ne vjezbam zbog sebe koliko zbog Njega i nas. U mjesec dana sam uspjela promijeniti mnoge lose navike al cini mi se da tek od sutra krecem onako istinski i za zbilja.
Ne volim ulagati u odnose koje nemaju buducnost. Ovaj odnos ima ili vjerujem da ima jer On upravo doma uci zbog mene i moje podrske.
Jucer sam odustala od jednog prijateljstva. U nicemu nisam sebicna al moram se drzati one "ako pomognem - pomognem i ti"! Ma koliko god mi osoba bila draga, ne vidim razloga zasto bi ista vise od sebe ulagala kad ne osjecam da to cijeni. Dala sam si truda ispisati 4sms-a pred 4 dana, odgovor nisam dobila. Izrazila sam svoju brigu, svoju podrsku i naravno zelju da zajednicku prijateljicu iznenadimo i razveselimo da li darom ili kakvim zgodnim izlaskom. Nakon 4 dana, naziva me upravo ta zajednicka prijateljica da su na kavi i da Njoj treba to i to. Nije mi tesko pomoc ali nisam se suzdrzala da pozdravim sa "zahvali sto je odgovorila na sms". Proslo je pola sata i dobila sam odgovor cekan 4 dana. Nisam od onih koji imaju strpljenja dugo cekati i stoga.. ulaganja i trud oko ovog prijateljstva su pala.
Suma sumarum.. idem ucit, pokusat uciti, pripremit se za ucenje, vrijeme je za neke nove sutrasnje poteze!
Post je objavljen 24.09.2008. u 21:42 sati.