Premda sam se prije dva dana vratila u Lijepu našu, još uvijek sam euforična! A kako i ne bi, kad me moj trodnevni put u Beograd naposljetku doveo u čvrst i iskren zagrljaj moje, nekoć najbolje, prijateljice. U zagrljaj primjereno začinjen pokojom suzicom radosnicom!
Nekoć davno moja je najbolja frednica otišla studirati u Beograd, tamo se zaljubila, udala, stekla obitelj, zaposlila... A kad je u međuvremenu u Hrvatskoj zaratilo, i granice postale pretvrde da bi se prelazile, naše dugogodišnje prijateljstvo počelo je polako venuti. Kao cvijet kad ga ostaviš bez vode! No, izgleda da je ovaj cvijet pustio tako duboko korijenje da je uspio preživjeti na rijetkim, ali hranjivim kapima sjećanja i uspomena. I čini se kako su se sada sve te godine razdvojenosti slile u taj jedan jedini trenutak našeg ponovnog susreta.
Sada se, dok još uvijek duboko proživljavam svaku sekundu našeg druženja, pitam koliko vrijede takvi trenutci u životu?Trenutci u kojima čovjek pronađe izgubljeno, u kojima shvati da su iskustva jedino što nam život može zajamčiti, a sudbina ne može oduzeti. Koliko vrijede ljudi koji te vjerno čuvaju u svom srcu, premda te dva desetljeća nisu ni vidjeli, ni čuli, niti za tebe bilo što znali? I što je čovjek koji u svom životu nikada ništa slično nije doživio?
Post je objavljen 24.09.2008. u 11:47 sati.