FEBRUAR 1993.GODINE
7.februar
Sinoc,zahvaljujuci Mirsadu Hrvatu i nekada slavnom fudbaleru Edinu Spreci,putem radio-amatera iz Uzica,cuo sam se sa sinom Amirom u Banja Luci.Ovo je nas prvi kontakt poslije cetiri mjeseca.Moj sin kaze da je dobro.Zelio je cuti majku.Fatma,od uzbudjenja,nije mogla rijeci progovoriti.Zajecala je.I ja s njom.Od
Amira saznajem da je Dzeno,sin moje sestre Bahre,ziv i zdrav.Poslije svih strahota kroz koje je prosao u logorima Omarska i Manjaca,prebacen je u Kanadu.Hvala dragom Bogu.Kroz kakvu li je sve golgotu prosao moj dragi sestric.Eto,sada mi je barem jedna briga manje.Najvise sam strahovao za njega.
Jer,proci kroz dva logora iz kojih su stizale oskudne,ali zastrasujuce vijesti,mogao je samo onaj ko je zaista imao veliku srecu i veliku Boziju milost.
Moj Amir mi javlja da su svi nasi ostali zivi i zdravi.Svi brinu za nas.Mi brinemo za njih,ali osim brige,jedni drugima nista ne mozemo pomoci.Sin brine imamo li ista pojesti,kako se grijemo i kako podnosimo cijeli ovaj ratni uzas.Fatma i ja,poslije strasnih vijesti iz Banja Luke,brinemo za nasega sina i sve bismo na svijetu dali da nam ga je nekako izvuci iz Banja Luke.Od Amira saznajemo da je nas mladji sin Haris,poslije svih strahova i neizvjesnosti kroz koje je prolazio kod daidze u Sremskoj Mitrovici,sada u Umagu gdje ponesto radi.Nekako se snalazi.Uglavnom,nije gladan.I on brine za nas i trazi nacina da nam pomogne.
Fatma i ja ne znamo gdje smo od srece.Fatma,sva van sebe,hoce jos da mi ponesto sugerise,da kazem,da upitam,ali nikako ne moze da se sjeti sta.Kazem mome Amiru da moramo kratko razgovarati,jer je covjek iz Uzica koji nam drzi vezu sa Banja Lukom,telefonirao sa svoga kucnog telefona,pa se bojim da cemo mu"nabiti"velike troskove.U vezu se ukljucuje i radio-amater iz Uzica.Kaze mi:
-Gospodine Gunicu,samo vi razgovarajte.I ja sam roditelj.Slusam vas i suzdrzavam se da ne zaplacem...
Taj neki dobri covjek iz Uzica me dodatno emotivno uzdrmao.Briznuh u plac,a za mnom i Fatma.Plakali smo od neke i cudne,i drage,i bolne mjesavine tuge i radosti...
Sinoc se onaj ispod Durmitora iz Njujorka oglasio novom idejom:da u buducim provincijama zive po dva naroda.Dr.Haris Silajdzic u Njujorku izjavljuje:
"Nemoguce je pregovarati u vrijeme dok vam je u sljepoocnicu uperena puscana cijev..."
MART 1993-GODINE
16.mart
Danas je od granate poginuo moj prijatelj,poznati sarajevski advokat i jedan od najznacajnijih autora u oblasti narodne muzike,Selver Pasic.O smrti moga prijatelja i cijenjenog kompozitora,napisao sam mali ogled za Dnevnik TV BiH.Ova smrt me istinski potresla jer sam rahmetli Selvera poznavao pune tri decenije,a toliko je trajalo i nase prijateljstvo.Jucer je bio u RTV Domu gdje smo se dogovarali da ovih dana gostuje u"Otvorenom programu"TV BiH kao clan drzavne komisije za istrazivanje ratnih zlocina.
Rahmetli Selver Pasic iza sebe ostavlja oko stotinu pjesama od kojih ce,vjerujem,mnoge ostati u narodu da zive kao izvorne narodne pjesme.Evo samo nekih naslova pjesama za koje je Selver Pasic napisao i rijeci i muziku:"Ah,ljubav,ljubav","Puknute strune","Oj Neretvo,vodo plahovita";"Nad majcinom uspomenom",
"Pjesma o Zvorniku" i mnoge druge...
Post je objavljen 24.09.2008. u 00:29 sati.