Budućnost me je uvijek plašila, sada još više…
Da mogu zaustavila bi vrijeme…
Da mogu sve bi ljude učinila sretne…
Ali jednostavno ne mogu, to je nemoguće… onaj gore što nas gleda, dragi Bog, on zna što čini…
Uvijek sam govorila, dragi Bog zna što čini.. ali u zadnje vrijeme neke stvari nisu mi jasne…
Primjećujem da ova nesreća što se dogodila prošlog tjedna, da je potresla sve…
Svi su odjednom počeli razmišljati o životu, neki se plaše, neki čine sve da bi bili sretni, da ne bi nešto propustili, jer ne znaju kada će doći kraj…
Danas su mi dvoje dragih ljudi reklo, kao da imaju neki loši predosjećaj…
Toga se ja plašim… gubitka dragih ljudi…
Ne znam kako bi se to odrazilo na mene.. ne znam kako bi to mogla podnijeti…
Iskreno, za mene bi život bio gotov… te dvije osobe znače mi previše u životu…
Danas kad su mi to rekli, suze su mi došle, plakala sam kao nikada..
Mislim nije ti svejedno kad ti neko dođe ka da imaju ružni predosjećaj, kao da im je ubrzo kraj… kada ti reče volim te i sve ostalo.. kada ti reče ako mi se što dogodi reci ostalima da sam ih volio, voljela… plašim se kao nikada do sada budućnosti i svega onoga što mi ona nosi.. bilo loše ili dobro….
Ovo ljeto izgubila sam prijatelja, ali to me ne dira, sretna sam jer on je dobro, ustvari to uopće nije gubitak.. dovelo mi je dragu osobu koja mi se tako brzo uvukla pod kožu…
Moje prijateljstvo sa helenom.. uvijek sam mislila udaljenost čini kraj.. od kada je počela škola vidjela sam je svega 5 puta… udaljile smo se, ali to nipošto nije kraj… shvatila sam da je naše prijateljstvo jače nego ikada, čak jače od onoga kada smo bile svaki dan po 24 sata zajedno… vidite dragi moji ponekad udaljenost ne znači kraj… tu curu volim, volim je kao sestru, najbolju priju… nakon dosta dana ne provedenih nadoknadimo to u jednom danu, u jednom razgovoru.. i tada se sve čini kao i nekada…
Ovaj mjesec je po nečemu poseban.. točno prije 9 godina mi smo se upoznale… kao i svagdje i u nas je bilo svađa, ponekad sam mislila nećemo izdržati, ovaj put je kao kraj, nećemo više razgovarat, nećemo se više pomiriti… ali vidim da nije tako.. unatoč svemu još se držimo jedna druge… oslanjamo se jedna na drugu… josip.. to je moja prva ljubav.. prva ljubav, prva prolivena suza, prva bol… u zadnjih godinu i nešto toliko smo se svađali, da više ne znam broj tim svađama… ali ipak još smo tu, kao prijatelji… kada sam bila zaljubljena u njega mislila sam hm nema šanse da se mi budemo ikada više družili, povrijedio me je.. ali sada kada pogledam… sada kada više nema te zaljubljenosti… gledam malo drugačije.. veliki mi je prijatelj, koji je uvijek tu i onda kada se čini da nije… možda ga sada više volim nego onda kada sam bila zaljubljena u njega.. hvala mu na svemu pa i na onim svim suzama… vrijedilo je… ozana moja… ta cura u svakim prilikama je nasmiješena… kraj osnovne učvrstilo mi je sa njom prijateljstvo i još ga učinilo većim.. kada nikoga nije bilo ona je tu bila, poput mog vjernog čuvara… izgubljeni prijatelj… od kada nisam pisala o njemu… dolazi i odlazi… kada sam sama uvijek se nađe tu… kao što sam rekla dragi Bog zna što čini… on me je naučio da vjerujem u bolje sutra i da postoji nada… moj izgubljeni prijatelj, moj umišljeni…
Najbolji prijatelj već sam spomenula otišao je ovo ljeto iz mog života, ali iz srca.. nikada… baš danas sam se čula s njim i vjeruj te mi nije kao prije.. moje riječi upućene njemu su bile… volim te, neka ti je sretno prijatelju čuvaj mi se… na riječ volim te, nasmijao se.. na riječ sretno uzvratio je i tebi isto… na riječ čuvaj se i ti isto…. Na riječ pozdrav, pozdrav i tebi… ne želim pamtiti ovaj dan kada sam se uistinu pozdravila s njim… želim se sjećati dana i razgovora provedenih s njim… želim se sjećati ljeta… nipošto pozdrava… znam da će on biti dobro… Kape, kum moj, haha… on je taj kojeg je ovo ljeto dovelo u moj život… kako čudno za njega kao da nemam riječi… nemam riječi za reći za osobu koja je toliko posebna… čudno… ne znam kako reći nešto da je posebno, ne znam reći posebne riječi koje bi govorile koliko je poseban… momak sa najljepšim osmijehom na svijetu… možda ga malo vremena poznajem, ali postao mi je veliki prijatelj… hvala mu na svakoj riječi, na svakoj podršci, hvala mu na tome što se mogu u svakom trenutku osloniti na njega…
Mateica moja… rekla mi je ovih dana kao želim biti posebna barem jednom u životu… na to sam joj ja, posebna si osoba u mom životu… i sada to ponavljam… posebna je u mom životu, u mom srcu, u mojim mislima… od ovih svi ljudi svatko ima posebno mjesto u mom životu…
Na njih se mogu osloniti uvijek… u njima mogu pronaći riječi utjehe, zagrljaj, nadu…
Znate kao što sam rekla na početku ovog posta budućnost me plaši i sve ono što ona donosi… ali sada na kraju ovog posta, ne trebam se plašiti, jer imam sve ove divne ljude… i znam da uz njih nikada neću biti sama… neki ću otići neki ću ostati, ali i oni što odu, znam da
ću se vratiti, barem na trenutak…
Volim ih sve…
Možda vam je ovaj post dosadan, predugačak.. ali sve ovo morala sam napisati, morala sam ih sve smjestiti na jedno mjesto… kroz ovaj post spoznala sam smisao života... svi smo na ovom svijetu sa razlogom… moje postojanje, postojanje drugih je s razlogom… nedavno mi je kape rekao nešto.. ive, djeluješ pozitivno na ljude… mislim to mi je malo nedokučivo.. ali kao što sam rekla za sve postoji razlog… ja ne mislim svoj život provesti u strahu, u tuzi, suzama.. želim ga provesti sa ovim ljudima koje sam spomenula, sretnija nego ikada… vjerujte mi i sretnija sam uz njih…
Dragi ljudi, ne zamarajte se što će biti.. uživaj te u svakom izlasku i zalasku sunca.. u svakoj sekundi, minuti, satu.. u svakom danu, mjesecu, godini… vrijedi za ljude koje imate u životu, sve učiniti… kao što vrijedi i za ove koje volim i koji su mi sve na svijetu… za njih i svoju obitelj spremna sam učiniti sve…
Volim vas i grlim vas sve…
Neka vas dragi Bog čuva…
Post je objavljen 20.09.2008. u 21:42 sati.