Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/poesisscenae

Marketing

*ADAGE

Koja je veza između konja na pojilu i recimo umjetničkih eksponata Jeffa Koonsa?

Možda je uopće nema.

Ali reći ćete, razlika je zato velika. Konje na pojilu dobijemo vrlo lako, uz ne baš neku cijenu, a Jeffa treba platiti u milijunima dolara. Zašto se francuska javnost buni protiv izložbe istoga u njihovu dvorcu Versaillesu? Zar je moguće da ta ista francuska javnost, osviještena duhom europske slobode i snošljivosti smatra da će njihovo nacionalno (kako gruba riječ za internacionalne interese naroda koji je prvi proglasio pripadnike građanima, stoga povlačim se pred tim velikim uobrazbom što nam je proklijala kao znak da smo svi građani, a da nema veze to nacionalno) blago biti okaljano kako kažu „nedjelima maniakalnog idiota koji se ponaša blesavo kao 14-godišnjak koji traži pozornost“ (pravi Kafka se krije u zagradi)?

la la
The nymphs are departed

Koja je veza između velikog začetnika psihoanalize i oca moderne psihologije i slike koja prikazuje golu ženu, toliko pretilu da je (u čisto anatomskom istraživanju) teško odrediti neke (da ne budemo prosti) razlikovne dijelove tijela?

I koji bi se to drznik usudio reći da to nije umjetnost?

Ima, svakako poveznica koje kritičar umjetnosti može povući između toga zamišljaja i staroga Schlome (baš simpatično ime) koji je, kažu, sve i svašta podturio pod seks (ma ko kaže?) tako da će, i ko ne zna da je stvaratelj toga, u najmanju ruku obimnog ostvarenja, zapravo unuk onog prethodnog (naime Schlome Sigismunda) koješta tu s pravom izbrljati.

O bludni Romule, zar to ćeš gledati?

A možda u cijelu, sada već pomalo gadnu priču, ulazi i onaj Englez (no znate koji: ime mu se rimuje sa eng. thirst) sa svojim posljednjim eksponatima (većina i nisu zapravo njegovi) za koje je dobio sedmeroznamenkastu cifru (ako računamo u kunama, naravno, ne u kraljičinoj valuti). Samo ne znam što on tu može raditi. Aha, imam ga! Dok prvi na stolu pritišće jednu, štono reče Matoš krasnu damu i uz to ga neko slika u procesu (mislite da sam prost i jeftin, upozoravam vas, optužiti me možete samo za prvo, ali za drugo... Protiv vas stoji čitava hrpa: kraljevska valuta u savezu sa zelenim papirićima piramidalnih struktura i mrtvih predsjednika najveće svjetske demokracije koji kažu suprotno...) Nego, gdje sam stao? A da, prvi je dakle za stolom, recimo operira na osobi talijanskog podrijetla (tom uvredom sam pretjerao) koja će ga silno proslaviti, a nakon nekog vremena, a što drugo Arrivederci!

Drugi tako dakle sa djedovom lulom i ozbiljnošću čovjeka koji radi prekretnicu stoljeća promatra modernu willendorfsku Veneru, samo umjesto dima povlači crte po platnu. Treći stoji u kutu sa strahom svoje sjene jer muči ga spoznaja da je svi imamo i da u rane jutarnje sate nije lako s njom se upoznati pa tako u stilu N. Šopa promatra akvarij u njezinu smjeru gdje leži crknuta riba otvorenih čeljusti (je li čudnija ova pobožnost ili ona što je Krleža izruguje?) i sam pri tom ne zna što mu točno riba hoće reći dok on čuje što hoće, a ne što se kaže. Uz taj ignoratio elenchi, svi su oni u jednoj te istoj sobi, a zatvorena vrata se ne vide (kako znaš da su zatvorena?), ali je šarenilo toliko i soba je takva da se može učiniti koješta prije nego istražiti je i malo tko sazna u kakvoj je gabuli, a najmanje oni što po njoj lutaju. A ima ih svakakvih i svih kretanja: lutaju, trče, čuče, puzaju, šeću, leže, stoje, sjede. Ja sam tu bio jučer. Mislim jučer baš, ali nisam siguran. Vješali su šarene zastore kao u nekoj priči iz Šeherezade, raznobojne ćilime i sagove, a sav je prostor dokle pogled seže (ma ne seže daleko, pet-šest metara) bio najviše u zelenoj boji mrtvo stojećih biljaka koje su umirivale svojim izgledom, a pogledom prijetile, a sam sam bio suočen s akvarijem, samo u njemu ništa posebno: uzdižu se mjehurići, a sve mi se čini kao da tu soba završava, da, baš tu gdje ja gledam, ali ne u kutu.

Tu se dogodilo da sam vidio i čovjeka s brkovima, izgledao je baš pristojno, ugodno djelujući, ali je mene strašno preplašio (Bože, zar je moguće???!!!) tako da sam trljao oči i molio neka je sve samo san (ali nije bio), a oni su rekli da priča bajke (strano, ne strašno!) a ja sam ga lijepo čuo kazati: 'Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!' (nije bilo jasno...)
Tu se dogodilo da sam vidio konje na pojilu, isto kao ono na početku...

Je est un autre...



Post je objavljen 19.09.2008. u 17:12 sati.