Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči napasti neprijatelja premda je od njega bio brojčano puno slabiji. Bio je uvjeren da će njegova vojska pobijediti, ali mu njegovi ljudi nisu vjerovali. Zato se na putu do bojišta zaustavi kod jednog hrama i reče svojim ljudima: "Kad izađem iz hrama, bacit ću novčić. Ako bude glava, pobijedit ćemo; ako bude pismo, izgubit ćemo.
Nobunaga uđe u svetište i pomoli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Pokaže se glava. Sada su vojnici bili toliko motivirani da su jedva čekali da ogledaju svoje snage s neprijateljem. Nakon nekoliko sati žestoke borbe, izvojevali su nadmoćnu pobjedu.
"Nitko ne može izmijeniti ruku sudbine", reče mu njegov pratilac nakon bitke.
"Doista je tako", reče Nobunaga, pokazujući mu novčić koji je s obje strane imao glavu.
Rođeni smo sa sjajnim mogućnostima, ali to su samo mogućnosti. Možemo umrijeti a da ih ne ostvarimo: možemo promašiti cilj, ako ne krenemo svjesno. Ako se samo pustimo na milost i nemilost vjetru i valovima života, možemo propustiti sve prilike. Zato nas i okružuje toliko jadnih ljudi. Ljudi čiji jad vrlo često nema vanjskog uzroka. On je često ukorijenjen u njihovom kukavičluku, ili, pak, u nedostatku vjere u sebe i svoje mogućnosti. Takvi ljudi vjeruju da je ruka sudbine ta koja upravlja njihovim životima. Svjesni ljudi, pak, unaprijed znaju odgovore. Intuicija je ta koja ih vodi, a njihov novčić se uvijek uvijek okrene na glavu. Uostalom, za njih ni ne postoji druga strana novčića.
Post je objavljen 18.09.2008. u 12:00 sati.