Marketing
rose: razdvajanje
snow swan, photo by flickr
Within Temptation, The SwanSong
(prethodni nastavak)
Traganje za Rijekom sjećanja odvelo je Rose i Morpheusa s njihova puta prema središtu Hada. Dok se Rose borila da se izvuče iz zaborava, izgubili su mnogo vremena a sad su znali kako im vrijeme izmiče. Znali su i da im je Thanatos za petama, sve jače su osjećali njegovu mračnu prisutnost i njegov gnjev.
Rose, borba sa zaboravom iscrpila Te je, rekao je Morpheus.
Morali bismo ostati neko vrijeme ovdje, na obali Mnemosyne, dok Ti ponovo ne prikupiš snagu, no vrijeme nam bježi, a snijeg je pokrio naše tragove pa će biti teško ponovo pronaći pravi put ...
Nerado to činim ... ali ne vidim drugoga rješenja. Krenut ću da pravi smjer potražim, a Tebe ću skriti ovdje, uz Mnemosynu, već sam pronašao pravo mjesto ...
Čim nađem put, vratit ću se po Tebe, a Ti se pritaji, čekaj me ...
Ah, Morpheuse, nismo se razdvajali odkada smo u Had kročili ...nemojmo ni sada, molim Te ...
Radije se oboje skrijmo, ja ću se brzo oporaviti, ako si Ti uz mene ...
Žao mi je Rose, iako bih najradije ostao ovdje s Tobom, tako bismo izgubili previše vremena ... Izgleda da ovaj snijeg ne namjerava stati a ja Te ne mogu izložiti lutanju. Snažniji sam, brže ću pronaći put natrag, do Lethe ... a od njezinih obala nije daleko ni središte Hada. Obilježit ću put ... i vratiti se po Tebe brzo ...
Morat ćeš skupiti snage ... i čekati ...
...
Morpheus je pronašao pravo skrovište. Na obali Mnemosyne, pod korijenjem stare vrbe, skrivena je pećina sezala duboko u glinenu obalu. Ulaz joj je bio uzak i skriven vrbinim granama, a nakon uskog ulaza svod pećine se dizao i zaobljavao, tvoreći prostor u kojem se Rose mogla uspraviti. Visoki se Morpheus povio pod niskim stropom pećine, ruke je spustio na Roseina ramena, zagledao se u njezino zabrinuto lice i rekao: Snijeg koji uporno pada prava je sreća, Rose. Pokrit će tragove začas, pa Thanatosa ništa neće voditi do ulaza u Tvoje skrovište ...
Prokleta je to sreća, Morpheuse, rekla je Rose rezignirano. Dok ja čučim ovdje na sigurnome, Ti ćeš lutati kroz mećavu ...
Morpheus je prije polaska učinio sve kako bi Roseino skrovište bilo što udobnije. Nabrao je snop trstike i suhe trave, odvojio središnji suhi dio i načinio ležaj. Prije no što je krenuo, poljubio je Rose, a zatim svukao svoj crni ogrtač i njime je omotao.
A Ti, zar ćeš takav, napola gol, u snježnu oluju?
Ne, neću uzeti Tvoj ogrtač, Morpheuse ... ni ne pomišljaj na to ...
Morpheus se nasmijao, i dok se Rose još nije ni snašla, omotao je čvrsto krajeve ogrtača oko njezina tijela i zavezao ih u dupli čvor na Roseinim leđima. Iako je Rose, u bijesu, skupila snagu nesrazmjernu njezinom krhkom tijelu, izmršavjelom tijekom teškog putovanja kroz Had, njezina se snaga nije mogla mjeriti sa snagom Boga snova.
Morpheus je stegnuo Rose u čvrst zagrljaj, smijući se njezinu uzaludnom otporu.
Trebat će ti sat dva, da čvor odriješiš, rekao je. Ja ću dotle već daleko odmaći. Ne ljuti se na mene, mila moja Rose, nemamo vremena za raspravu ...
Suznih očiju Rose je uspjela prošaptati: A za još jedan poljubac ... imamo li vremena za samo još jedan ...
To bi nam mogao biti posljednji, pomislila je dok ju je Morpheus dugo ljubio, opraštajući se.
Čekaj me, Rose ... ništa me neće spriječiti da se po Tebe vratim ...
...
Kad je gusti roj pahulja skrio visoku Morpheusovu siluetu, Rose je, zamotana u Morpheusov ogrtač poput leptirove kukuljice, oteturala i sručila se na ležaj od trske i suhe trave. Sivi Hadski suton pretvorio se u mrak i Rose je, očajna, u taj mrak utonula ...
Kad se, satima kasnije, probudila, učinilo joj se da sa zamrznute obale Mnemosyne čuje krik usamljena labuda. Nije bila sigurna doziva li to labud svoju izgubljenu družicu, uzvikuje li to Morpheus, dozivajući je ... ili je to krik njezina vlastita srca ...
Tomasz Rut, Leda Nova
Pero i Đuro: pospanci ....
Post je objavljen 18.09.2008. u 23:59 sati.