Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mkronike

Marketing

Krvavi post

Prekjučer u 9 sati ujutro na mobitel me iz bolnice zvala vrlo ljubazna ali odlučna žena s molbom da dođem darovati krv jer im nedostaje moje krvne grupe. Odmah joj naglašavam da ću bez problema doći, no da sam prošli put morao neslavno prekinuti usred vađenja što uopće nije oduševilo prisutne laborantice. Rekla je da misli da neće biti problema i da molila me da ipak dođem ako mogu i da kažem svojima na poslu da dođu ako netko ima traženu grupu.

Naravno, otišao sam i ovog puta bez problema odradio tih 10-ak minuta ležanja s iglom u veni. Pritom sam ponovno bio pozitivno šokiran ljubaznošću osoblja u tom dijelu bolnice (dakle u zavodu za transfuziju); kao da ne pripadaju riječkoj bolnici ni hrvatskom zdravstvu. Prema darovateljima se ponašaju ugodno i ljubazno kao prema klijentima u dobrim restoranima i trgovinama (kažem dobrim, a ne skupim). Skidam kapu ekipi, čovjek bi pomislio da je krv za njih koliko su dobri.

No ono što me je poslije zanimalo jest: koliko moraju bit bez krvi da je pokušavaju nabaviti ovakvim agresivnim mjerama (dakle da vas osobno zovu i mole da dođete darovati)? Jučer sam imao priliku pričati s jednom djelatnicom odjela za oboljele od raka pa sam dobio odgovor: krvi je toliko malo da je postalo posve uobičajeno da pacijente koji su došli na transfuziju moraju poslati doma pa onda zvati kad je nabave (tj. kad netko daruje). Pre-faken-strašno. Ako me je prije i malo smetalo da me zovu i tako vrše kao nekakav pritisak na mene (a nije), sada me ne bi smetalo ni malo.

Što se zapravo događa? Vjerojatno cijeli splet razloga doprinosi nestašici. S jedne strane je sve je više saobraćajnih nesreća i sve je više ljudi bolesno pa je potražnja za krvlju veća. S druge strane, sve manje ljudi daruje, darivanje se više ne promovira i ne benificira (malo koja firma još daje slobodne dane u to ime), a mi smo svi počeli paziti samo na sebe i svoju guzicu. Zar je nužno dobiti dva slobodna dana da bismo odlučili napraviti nešto dobro? Zar je potrebno da nama samima ili nekom nama bliskom treba krv, da bismo shvatili važnost darovanja? Štoviše, mislim da ni jedno ni drugo ne bi trebao biti argument za darivanje. Da ne dobijemo slobodan dan i da saznamo (nekakvim paranormalnim moćima) da nikada ni nama ni nikome do koga nam je stalo neće trebati ni doza krvi, bili bilo razloga za darivanje? Naravno da bi! Mi tim djelom ništa ne gubimo, a nekome možemo pomoći – nije li to dovoljan motiv?

Što želim reći? Odite dat' faken dozu! Ako ne radi svega navedenog, onda radi prilično finog besplatnog ručka koji slijedni nakon davanja. :-))


Post je objavljen 18.09.2008. u 00:00 sati.