negdje pred zoru
u onom maglovitom trenu
kad noć priznaje poraz
i povlači se mašući bijelom zastavom
učinilo joj se da začula mu je korak
ukočila se
osluhnula tišinu
u kojoj je i vjetar
od potraga silnih umoran
usnuo
i razočarana
utonula natrag
u siguran zagrljaj jastuka
s modrim cvjetovima
koje je toliko volio
učinilo joj se...
ona bi svake večeri
čežnju s par kapi nade ublažila
i ispila naiskap
prije odlaska u opustjelu postelju
u kojoj je noćima ležala
širom otvorenih očiju
bojeći se da ne zaspe
da mu dolazak dugo priželjkivan
u san uljuljana
ne zamijeti
borila se sa snom koji je mamio
u svoje mirisne odaje
osluškujući svaki šum
svaki dah
i topot
kujući zavjere s vjetrovima
i zvijezdama
da joj pute njegove prokažu
a jutrima se bezvoljno zbilji podavala
šuplja pogleda
izbjegavajuć ogledala
ne znajuć
da svake je noći dolazio joj
pod prozore
i stajao skriven pod ružom što
željama nikad izgovorenim tjerana
k oknima se njenim uspinjala
ljubeć u mislima suze sasušene
na proplancima njenih jagodica
i osluškivao
neće li prepoznati šuštanje posteljine
dok toplo tijelo u postelji pomjera
u nepripadanju
il' uzdah
jecaju nalik
njemu namijenjen
Post je objavljen 17.09.2008. u 11:33 sati.