Nalik grafitu, zatekoh misli izvan konteksta, zalutale iz neke druge priče, o vibri, osvajanju, bliske narodnoj izreci da lijepa riječ zlatna vrata otvara. Jasno, nije bila riječ o zlatu već nekim drugim vrijednosima, ništa manje dragocijenima.
Prisjećam se nedavne šetnje u zavičaju kad sam na svježe oličenom zidu zatekao još svježiji grafit, pisan pomalo ukoso: OVO JE MOJ PRVI GRAFIT. Umjesto točke bio je cvjetić. Poruka je prenesena, zid je postao medij. Ružno bi bilo da je suprotno, da je medij pretvoren u zid, ogradu, šaljući poruke samo ljudima s jedne strane zida, ostalima ostao nedostupan.
S kime se Buby našalila dovodeći u pitanje svoj zdrav razum obraćajući se riječima da je zavoljela njihovog autora? Ne htijući povrijedila je riječi u njihovu poslanju da postanu neovisni nosioci misli, gazeći emocije koje su ih izrodile, slabeći silnice upućene drugoj ženi koja je time mogla biti povrijeđena.
Kao što se komunalni redari brinu o uklanjanju grafita, za kojima počesto požalimo što tako naglo nestadoše, a bili su britko osvježenje, izbrisao sam Bubine komentare, da bih sačuvao njezin integritet, a i spužvica je bila na mojoj strani. Ostala je anonimna, nedokučiva i zaigrana. Šta joj reći? Da nije jedina, da sam sukrivac njezinog stanja iz njezinih sanja?
Zašutim li, hoću li pomoći njezinom izbavljenju iz ćor-sokaka? Možda je sve to bila šala? Odagnati ružne misli u korist lepršavih, makar bile skrivene iza sedmog vela? Zgodna "skuža" za šutnju.
Post je objavljen 16.09.2008. u 20:50 sati.