KARADZIC JE,OPTUZUJUCI"CETNICKE PARTIZANE"IZ BANJA LUKE DA RADE ZA TUDJI RACUN I NIZOM SLICNIH GESTOVA,ODAO NAJVECU VOJNU TAJNU SVOJE PARADRZAVE:NESPOSOBNOST RUKOVODSTVA DA DJELUJE VAN SCENARIJA
U trenutku kada je moguce donosenje nekih odluka relativno dalekoseznog znacaja,cetnicko rukovodstvo nije gledalo preda se i upalo je u jamu vojne pobune.Sve sto se desilo poslije toga pokazuje da je Karadzicevo,Krajisnikovo,
Koljevicevo i Plavsickino strebersko samopouzdanje pocivalo iskljucivo na elementu tehnicke nadmoci na bosanskom ratistu,dok su varijabilni,ljudski elementi u politici SDS-a naprosto zakazali.
Posljedice su proizasle iz koncepta.
Proslog proljeca,cio plan SDS-a svodio se na distribuciju naoruzanja svojim aktivistima,da bi potom ta sila bila zaokruzena opremom sto ju je ostavila bivsa JNA-artiljerijom svih kalibara,oklopnim jedinicama,inzenjerijom,cak i avijacijom koju ce poslije UN svezati na zemlju.Taktika najprije generala Kukanjca u vrijeme kad je JNA odradjivala prvi dio posla,potom Mladica u vrijeme takozvane Vojske republike srpske,svodila se na trosenje gotovo neiscrpnih arsenala koji su sto zateceni u Bosni i Hercegovini ili su povuceni nakon poraza JNA u Hrvatskoj.
Angazovanje ljudskog faktora za to vrijeme teklo je sirenjem zestokog sovinizma na tlo koje je svojim opusom nadjubrio dio srbijanske inteligencije sklon nacionalsocijalizmu i njegovi bh.trabanti.Realizacija te duhovne platforme na radiju i televiziji najbolje ilustruje njene ciljeve i njene kvalitete.
Patrijarhalno-mitska i samopogibeljna propagandna masinerija ucinila je gresku koja se ne da ispraviti.I sama je povjerovala u ono sto govori.Stupidna ideja da u krilu homogenizirane nacije prestaju postojati svi problemi individue mogla je,u vrhuncu predratne socijalne krize,nacas biti nadstresnica pod koju se sklanja od oluje.Ali-sadomazohisticki sadrzaji totalne i trajne nacionalne homogenizacije na kraju isplivaju na vidjelo:homogenizaciju najprije napustaju oni sto je najvise zagovaraju,pretvarajuci je u politicki,drustveni,a nadasve u novcani kapital.Tog zemaljskog pravila ne moze biti postedjen ni narod kojem kazuju da je nebeski.
Onda-sve pocinje da puca po savovima.Najprije-svjetski sistem informisanja,uljuljkan u jos predratne seme,preuzima Tanjug,pa i RFI i jos neke ugledne stanice javljaju o pobuni dvije stotine vojnika,i to u casu kad i Beograd priznaje da se radi o jednoj motorizovanoj i jednoj oklopnoj brigadi-pet hiljada ljudi otprilike.Ali,ni Tanjug ne moze da spasi Karadzica i Krajisnika od javnog istupa bez scenarija.Nakon sto je prvo pokusao sa ulogom oca porodice koji nestasno dijete uz kiseo osmijeh zove sa ulice u dvoriste,da bi mu daleko od komsijskih ociju polomio kosti,Karadzic sa Krajisnikom i Ilijom Guzinom demonstrira primjere pocetnickih politickih gresaka.Prijeti i obecava u isto vrijeme,
recenicama koje samo mogu pojacati podozrenje njegovih mogucih banjaluckih sagovornika,ocito veoma opreznih i veoma upornih.Slijede biseri:"Ni jedna zemlja u ratu ne dozvoljava djelanje politickih stranaka"-kaze Karadzic,
predsjednik SDS-a koja redovno drzi sastanke svojih organa.Potom kaze da su njegovi vojnici"najurili plave sljemove kad su htjeli da udju u Banja Luku".Lijepa poruka UN,ali-proci ce bez posljedica,jer se ova organizacija nije dicila brigom o vlastitom dostojanstvu.I tako redom,iz recenice u recenicu.Nije to vise Karadzic koji je u okvirima memorandumskog scenarija djelovao samouvjereno,cak i u bezocnom laganju,to je govornik iscupan iz korijena,
izvucen iz kolotecine razmisljanja i-licno ugrozen jer hapsenja i ispitivanja u Banja Luci gomilaju dokaze i prodiru prema nedodirljivom vrhu vlasti.
Potom odlazi,zajedno s Mladicem,u Banja Luku na ocito nepripremljen teren i,kako god stvari zavrse,ukoliko se zavrse,
to je vrijeme u kojem Karadzic samo gubi,cekajuci u predsoblju zone odgovornosti Kriznog staba.Istura Krajisnika,koji je lukaviji,ali nije dorastao situaciji u kojoj mora objasniti kako oni u gradu,stoga sto ne misle kao i on i sa"golfovima"ne rade sto i on,u stvari nisu Srbi,jer to su krajnje logicne konsekvence Krajisnikovih teza o homogenizaciji i jedinom sto Srbe spasava,a to bi u ovom casu trebalo da budu Radovan i on.
Karadzic nije zavrsio rat,a vec se suocava sa racunicama o ljudskim tragedijama s one strane linije fronta.Privatno,jos ga vise brinu brojke o broju dezertera,pa njegova vlada razmislja i o ukidanju humanitarne pomoci njihovim porodicama.On je jos uvijek vojno-tehnicki jak,veoma jak,on nije odsjecen ni od logisticke podrske Srbije,ali ogromna ratna masina pocela je da gubi ubrzanje,da skripi,a na ukupnoj bosanskoj sceni,uz nacionalne konfrontacije stidljivo se pojavljuju i socijalna pitanja,ili se,mozda,njima manipulise,sto tek djelimicno mijenja stvar.Ovako ili onako vakat je sjetiti se kad Bojicic u pjesmi odgovara da se boji:"Boga malo,a cara nimalo,a vezira k`o dorata svoga".
(15.IX 1993.)
(Hamza Baksic-"KRAJ STOLJECA")
Post je objavljen 16.09.2008. u 15:08 sati.