Pregled posta

life is a pain like poison through my vein

Pa da vas pozdravim prije nego počnete čitati. Pozdrav svima onima koji čitaju moj blog i eto, ovo je još jedan post koji će barem neki pročitati.
Što mogu reći…
Čini mi se kao da je ovaj dio godine uvijek bio najteže razdoblje u mojem jebenom životu. Ako mislite da je to samo u mojoj glavi, možda me ne poznajete dovoljno a možda niste nikada ni čitali moje blogove prije. Kako god, svake godine u ovo doba godine borio bih se s svojom psihom. Nestabilnom, nelijepom i nimalo ugodnom. Onakvom psihom kakav je i moj svijet.
Lijepi svijet ionako ne postoji, zar ne? A mi živimo u nekim krivim uvjerenjima da će jednom biti sve u redu i sve lijepo. Vjerujemo lažima koje su nam drugi nametnuli. Ne, ne vjerujte u bolje sutra ako se ne mislite za njega potruditi. A to je ono što mi se događa. Nemam volje truditi se oko ičega. Jednostavno bi ležao u krevetu i pustio vrijeme neka prolazi. Sjećanja na toliko stvari koje su mi se dogodile. Prije 5 godine u ovo doba godine prohodao sam s curom s kojom sam promijenio svoj život i sebe skoro pa zauvijek. Dvije godine prije, naša veza od 3 godine se je raspala. Pa s njom iako nisam želio i ja, veliki dio mene. No ostao sam isti. Usamljen u potrazi za alkohol, ljubavi i… svime što je moglo barem malo ubiti bol u meni. Tako sam tu potragu završio na hoti. Tada je bilo puno ljepše u mojoj glavi, sve to.. Emocije, izražavanje istih i slično. Tada je sve u mojem svijetu bilo ljepše. No eto, i opet. Isto vrijeme. Iako sam bio siguran u ljubav prema hoti i njenoj prema meni. Veza se je raspala a ja sebi nisam želio opet povjerovati nit priznati da sam opet s i ovom, ja. Čovjeka ne možete lomiti zauvijek i očekivati da će ostati ista osoba. No pokušao sam ne promijeniti se iako nažalost, nije više moglo biti kao prije. Sjećam se kada sam zamijetio tu svoju veliku promjenu. Išao sam napisati ljubavnu priču. Dakle nešto što sam inače pisao brzo i spretno, nikada nije bilo problema s time. Sjeo sam pred kompjutor, pustio tipičnu glazbu za pisanje i počeo. No iako je glazba bila o ljubavi, iako sam ja krenuo pisati o ljubavi. Svelo se je na bol, tugu, nešto mračno što je u mojem umu. Svelo se je na mržnju i gađenje prema svemu što sam nekada voli. I tako, vrijeme je kao i uvijek prolazilo. Dani su bili teški, nekada lijepi no i dalje. Patnja je bila u meni. Depresija je ostavljala trag na moram istaknuti lijepoj vezi u kojoj sam tada bio. Moja prepuštenost alkoholu nije bila nimalo umanjena a svakom novom suzom, pio sam više, mrzio se više i mrzio emocije sve više. I tako, sve se je u meni počelo hladiti. Počeo sam svijet gledati kao prije onih 5 prokletih godina kada sam dopustio promijeniti se. A ta sjećanja vežu svu bol uz mene. Jer te su godine tako bolno iskustvo, te su godine tako prokleto iskustvo. No da, oni koji ne pate u ovome svijetu, ne shvaćam kako znaju da postoje doista. Uvijek znam da sam živ, jer uvijek se osjećam kao da umirem. I tako vrijeme uzima svoje, ja ga gledam, puštam vjetar kroz praznu glavu a toliko misli u njoj. Nadam se da će prestati bol. Duboko u sebi znam da neće, osjetim onaj stari miris boli i truleži. Ono što već godinama osjećam. Oprostite, doista se ne želim nasmijati. I da, oprostite, doista ne želim postojati.
slika
Pogledam u nebo. Sivo je, i ništa se ne ističe na njemu lijepo je i sivo. Svijet oko mene…. Boje, i dalje su nekako, sive. Iako je svijet naravno šaren ako ga pogledate dušom i mislima, nikada u njemu nema boja. Kao što i ja preferiram na svojem blogu. Osjetim onu staru tupu bol unutar grudi. Stišćem čvrsto šake kao da se držim za nešto no zapravo, za ništa se ne držim. Jer nemam se za što držati. Volio bi da mogu reći da je ovo kraj moje boli. No to bi značilo da je to kraj mojeg postojanja. I žao mi je jer znam da sam vas razočarao, znam da ste mislili kako ću se ja uvijek boriti. No neke stvari jednostavno puštam neka me ubiju. Ne želim dalje, ne mogu dalje s istim osmijehom na licu. Ne mogu biti ono što volite i ono što želite. Jer ono što ste imali nekada. Onakvog kakvog ste me imali nekada. Više nikada ne možete imati. Prije šest godina. Iste emocije. Slična razmišljanja. No najzanimljivije je, isti stihovi odabrani da ih slušam u noći, da s njima dijelim suze i samoću.

Hypocrisy - Until The End

You can't beat me
You can't beat the demons, I insist
I'll come to take you away
To a better place where you can rest

I won't stay forever
Just 'til the end of time
I won't make it better
I'll be there 'til you die

There's no end for your pain
Just as long as you fight it
It is all just a game
To see how long you can take it

I won't stay forever
Just til the end of time
I won't make it better
I'll be there 'til you die

Gotta wait 'til the end
Be the reaper's hand
Gotta wait 'til the end
Be the reaper's hand

Yeah

I won't stay forever
Just 'til the end of time
I won't make it better
I'll be there 'til you die

Gotta wait 'til the end
Be the reaper's hand
Gotta wait 'til the end
Be the reaper's hand
Gotta wait 'til the end
Be the reaper's hand
Gotta wait 'til the end
Be the reaper's hand

I opet, postoji ono nešto što me sada čini boljim nego prije. Možda ne za okolinu no da, svakako za mene. Vidjeli ste moje uplakano lice možda, vidjeli ste moje slomljeno srce, možda. No ja sam postao nešto što niste još upoznali, barem ne svi, većina ne. Koliko hladno može biti srce čovjeka? Ako želite saznati, moje dotaknite. Koliko može boljeti život? Ako želite saznati, ja ću vas uništiti. Nisam ja zla osoba kako bi ljudi rekli to, daleko od toga. Samo mrzim, volim mrziti jer mržnjom jačam sebe i jačam ono što želim izgraditi opet. Ponos na prvom mjestu jer moj ponos nikada nije smio pasti. Mnogo toga se promijenilo. Gledam sve svoje prijatelje s kojima sam odrastao. Neki su na faksu, neki još uvijek u srednjoj školi dok neki u zatvoru ili nemaju posao. No dobro, i to je sve dio života. No mene ovaj svijet umara, mene umaraju ista lica, isti glasovi iste emocije i isti ljudi. Ne mogu pobjeći nikuda jer ne možeš pobjeći od onoga što jesi. Volio bi da mogu biti nešto bolje, više. Ali ja sam u ovome svijetu uvijek bio tamo gdje i svi, na dnu. I ostati ću, ostati ću i ne želim više izići. Ne trebam svijetlo na kraju tunela i ne trebam ruku spasitelja. Ne trebam tvoju ljubav mama da bi mi bilo lakše u životu jer doista, tvoja ljubav ništa mi nikada nije ni pomogla nit me zanimala. Oprostite mi što sam vas povrijedio, sve koje jesam a to se sada u zadnje vrijeme događa sve češće. Samo ne mogu kontrolirati sve ove misli, emocije i ostala sranja u sebi. I ti oprosti hoti, znaš da su neke moje riječi bile pregrube, krivo upotrijebljene i protumačene no i dalje draga moja stojim iza mnogo toga što sam rekao. Iako se ne znam izraziti nježno. Dali je ovo sve što mi život može dati? Ja se time ne mogu zadovoljiti. Seks, alkohol, glazba. Zar ne postoji ništa bolje? Nešto da dodam na listu koje volim u ovom svijetu? Lista toga što mrzim bi bila veća nego bilo koja lista stvari koje netko voli. I sve gubi svoju bit, zar ne vidite to ili to mogu samo ja vidjeti možda? Ljubav. Divna emocija zar ne? Da, je. No koliko ljudi oko nas uživa u njoj? I dalje je slijepo žele imati a i dalje je slijepo ne mogu imati. Jer ne shvaćaju, mi se međusobno mrzimo i međusobno povezani biti je preteško. Što sada? Kako ćemo dalje? Možda bi jednostavno svi trebali svoju dušu osloboditi. No da, bolje da ne pišem o tome ispast će da organiziram kolektivni suicid. Nikada nisam podnosio one koji su depresiju glumili i nikada nisam volio one koju su tugu i bol svrstavali pod svoj stil. No nažalost previše je nas koji ne želim biti onakvi kakvi jesmo ali si ne možemo pomoći. Ah, ovo ja zovem Blacken The Angel. Ovo je ono što su ljudi upoznali kada sam prvi puta dolazio na net i eto. Vratio sam se. U prokletom crnom zavijen s tugom prekriven i bez osmijeha sreće.
Za stara vremena, jedna pjesmica.

Tvoje tijelo mrtvo

Daj mi ruke svoje
I reci da je ovo pjesma za nas dvoje
Ova balada što anđeli kipova pišu
Osjećam ih iako su kameni kako tiho dišu.

Daj mi usne, i reci da su to tvoje
Daj mi ljubav, i reci da je to za oboje
Daj mi sebe, zapali svijeću
Ove noći spavati neću.

Ja sam bol a ti si me ljubila
Ja sam tuga a ti si me liječila
Ja sam smrt a ti si me ubila
Ja sam se borio no tvoja je bila jača sila
Ti si me, samo ti ljubavi ubila.

Dani prolaze a ja sam poput cvijeta pokraj vaze
Vapim za kapima vode dok tijelo mi vene
Živim sam, skriven u tami iza tvoje sjene
U kostima mi ljubavi nema o kojoj si pričala ti
Iz tvojih slomljenih ću je izvući
Na usnama mi nema okusa koji je bio dok si bila ti
No krvave tvoje to će zamijeniti
Ja sam umro, no i dalje živim
Ti si umrla i vratila se nisi, za to te ne krivim
Tvoje tijelo mrtvo, kao što rekao sam ti ja
Uz mene si, zauvijek voljena.




Dalje.
I pisao sam prošle godine o šetnji u jeseni. Sjećam se kako je lijepo bilo vidjeti grad tada. Tih gradić s svega par ljudi u centru grada. Neki ljudi koji peku kestene i ljubavni zagrljeni parovi koji šeću oko parka i centra, kupuju kestene i sve to se je činilo tako romantično. Vatrica, svakakve boje jeseni, lijepo nebo, najljepše nebo. I došlo je tako vrijeme zime. Jedino što mogu za prošlu zimu reći je da za razliku od zime prije nisam proveo uz kompjutor i žilete, alkohol i suze. Zahvaljujem na tome Mia.
Da, doista ta zima iako bio udaljen od hoti bila je lijep dio mojeg života. No patnja, bol, nikada nije prestalo. I uvijek bi razaralo iznova. Znam, morao bih se promijeniti. No mogu li? Mogu…
Želim li? Mislim da ne.
Boli sve to. Kada te toliko stvari veže za prošlost i kada te toliko stvari veže za sve što boli. A svijet, život i sve oko nas… upravo je takvo. I boli.
Sjećanja… teško je nositi se s njima.
I sada sam se sjetio opet drage pjesme. Within temptation – memories…
Suho lišće… boje se gase. Par umire. Grad umire.
Slušam kako je sve tiše. I gledam koliko je život monoton. A opet, neke stvari koliko god boljele volim vidjeti. Iako zakleto mrzim kršćanstvo i iako sam zakleto protiv toga oduvijek kao maleno dijete dok sam još držao rukice sklopljene i molio se… da i u to vrijeme kao i danas obožavao sam božić.
Ali božić tako boli. Sjećanja koja vežu za njega. Svi blagdani nekako bole. Jer nas zbliže s ljudima koje tada volimo ili ne samo tada a onda kada sve nestane ostanu sjećanja koja vas proždiru, ubijaju.
Ne znam mogu li ići dalje ovakav. Uskoro bi trebao živjeti u zg i uskoro bi trebao biti daleko od svega ovoga. Kažu ljudi mnogi da bi mi promjena sredine mogla donijeti promjene u životu i to kao, bolje.
Ma da nema hoti kao da bi ja radio, kao da bi se trudio išta postići i kao da bi i pokušavao uspjeti. No da, ne volim lagati pa kada nešto obećam barem se potrudim prije nego ne uspijem.
Nadam se da će se nešto promijeniti jer osjećam se kao da su svi otišli a u ovo doba godine su mi doista potrebni. I opet me ubija samoća, opet želim krv, svoju bol i opet… to što zovem svojim životom. Eto. Živim. I uvijek je isto i ne mogu to promijeniti.
Možemo li biti nešto bolje od ovoga? Svi mi? Ljudi općenito? Jer pitam se koliko ljudi ovako razmišlja iz dana u dan. Ja znam sebe i još jednu osobu. Možete li vi naći još koju? Možda ste upravo vi jedna od nas. Svijet je loše i hladno mjesto na kojem ništa ne može preživjeti ako nije hladno.
I zato oprostite, ne mogu više plakati, ne mogu više biti srce koje grije. I moje se mora ohladiti.
Jednom sam bio hladniji od leda. Jednom sam bio mrtav poput smrti. Eto ovaj puta nadam se…
Nadam se… iako sumnjam da dok je ona tu da će se to dogoditi.
Da mogu napokon na miru pustiti život neka prođe i napokon sklopiti svoje doista umorne oči.
Ah pet sati ujutro je. Napisat ću još jednu pjesmu i odem spavati. Hvala vam što ste ako ste pročitali post. Uskoro će i novi, sada inspiracija dolazi neprestano.
Pozdrav svima, držite se svoje sreće i svojeg životnog cilja. Pozdrav


Plamen u srcu

Sanjao sam da će svijet jednom sav se slediti
I da ćemo ledenim ružama jedno drugo darivati
Možeš li, možeš li molim te slediti me
Možeš li molim te ubiti me!

Ne želim vidjeti, ne želim gledati
Ubi me ne želim osjetiti
Ovaj svijet ne mogu podnijeti
Ubi me, uništi sve
Ne želim postojati.

Svijet je lijepo mjesto govorili su mi
Nadao sam se vidjeti
Lijepe ptice bijele kako lete
No one sada pred mojim nogama su
Mrtve leže, mrtve na tlu.

Lijepo je, lijepo je
Lijepo je mrtav biti
U grb se skriti
Lijepo je, lijepo je sleđen biti
Od vremena zauvijek se skriti.

U mojem srcu
Još uvijek plamen ljubavi je
Ne dopusti mi slediti se
Ne želi ugasiti se
I plamen taj bori se
Bori se za mene
I borim se i ja
Da nikada ne nestane plamena
Iako srce umire
Ljubav u njemu nastavlja za oboje.

U tvojim očima je bol
U tvojim dodirima pronalazim se
Pod sjajem srebrnog mjeseca
U mojem srcu si ti
Plamen ljubavi.


Trebao bi sad moć prestati pisati…
Ah. Kako god…


U grobu ledenome

Ne mogu spavati kada znam
Da bol je tu i da ona je
Ono što čeka me kada otvorim oči ujutro
Da čeka me
Ja ne mogu podnijeti ovaj svijet
I sve poraze koje sam doživio
Pao sam do dna!

Ne mogu ostati
Oprosti mi ljubavi
Oprostite prijatelji
Ja oči zaklopiti ću
Zauvijek pobjeći od svojega sna
Jer to je moj raj.

Sve oko mene je tako hladno mjesto
I sve je postalo tijesno
Ne mogu podnijeti svijet koji guši me
Bol koja izjeda svaki dio mene
Izgubio sam potpuno sebe
Izgubio se, ne mogu više ne
Ne mogu bez tebe
Živote moj, bol je uzela sve
Odlazim od tebe.

Slomljenih krila anđel sam ja
Za dodir tvojih usana
Ja živio bi
Ja probudio bih se iz sna
U grob ću leći ledeni
I tamo te čekati
Da svojim usnama led otopiš
Da me poljubiš
Da me zagrliš
Tamo ću biti ja
Iza mjeseca
Gdje ledeno carstvo jače je od sunca svakoga
Gdje led ne topi se
Tamo ću biti u grobu ledenome za tebe.


Ona umire

Svijet izgledao kao da umire
I ništa dogoditi se neće da spasi ga
Gledam jato ptica ispod divnih oblaka
Gledam te kako umireš.

Majko moja umireš nam
Majko s tobom ćemo i mi
Umire,priroda umire
Nikada neće biti kao prije
Barem pogledajte osmijeh djeteta kako se smije
Ne želite ga ubiti zar ne
Majka živjeti mora
Da i dijete moglo bi
Zašto našu vi morate ubiti?

Šume nestaju, rijeke nestaju
Pobjegao bih duboko u tebe majko
Da ne vidim kako umireš
Za anđele molim se
Da spase te.

Zemlja umire
Ljudi ne žele spasiti je
Majka nam umire
Volio bih, volio bi život svoj ti dati
Kada bi barem umirati mogla prestati.




Ni jedan dan neće doći
Zaboraviti ću sve
No koliko boli život nikada ne
Vrijeme je došlo da dogode se promjene.

Mi smo bili poput labuda dva
Potpuno čista i zaljubljena
Mi smo bili kao anđela dva
Potpuno nevina.

Zašto morala si ti krila mi otrgnuti
Zašto morala si me ubiti
Da bio bih uvijek na zemlji ja
Poput anđela
No krila više nisu tu
Zašto morala si ti
Mene ubiti.

Nema boli koju ne bih pretrpio ja
Za tvoja predivna oka dva
Ni visine te
Do koje ne bih popeo se
Kada za tebe bilo bi to
Za mene je bezopasno svako zlo
Jer sve što želim ja si ti
Nikada neću odustati.

Zašto morala si i ti
Moje srce slomiti
Kako mogla si i ti
Moja krila iščupati
Nikada ih nikome nisam htio dati
Zašto sada tako čvrsto na tlu sam ja
Ljubav prokleta!

Dan neće doći kada ću opet letjeti
Dan neće doći kada ću kao prije ja
Letjeti svojim svjetovima
Neće doći dan
Neće ni jedan proći
Jer zauvijek ću napustiti svijet ove noći.




Ja ću se vratiti ako ikada prestanem patiti

Ti ne možeš vidjeti
Ti ne možeš vidjeti da odlazim
Vratio bi se da maknem od ovoga svijeta te
No ne znam kuda odlazim ja
Čudna je ovo zemlja
Ne znam gdje biti ću ja
Bojim se da najgore dolazi
I tako moja ruka od tvoje odlazi
Ako je raj tamo gdje doći ću ja
Digni glavu prema nebu, tamo ću ti napisati.

Ne želim da nestaneš
Ni kada vremena nestane
Želim da kraj mene ostaneš
Bog ako vidi nas
Znaš da on nikada nije bio spas
Vjeruj svojim emocijama.

Tvoje oči trgaju mi meso
Svakim pogledom režu me iznutra
Kao da je moje tijelo od putra
I nožem kojim režeš me najljepša je bol
Oh živote moj.

Ti ne možeš ovaj puta sa mnom
Iako je to možda kraj svijeta
Iako je to možda kraj ovog planeta
Ti moraš ostati tu
Ja ću te voljeti u dobru i zlu
Ti moraš ostati tu
Ja ću se vratiti
Ako ikada prestanem patiti.



life is a pain like poison through my vein



Post je objavljen 16.09.2008. u 11:54 sati.