Marketing
Središnja Nara, dio prvi: Muro-ji
U Nara-ken (ken = prefektura) postoji još hramova osim onih blizu grada Nare. Muro-ji (ji = budistički hram) i Hase-dera (dera = tera = budistički hram; isti znak kao ji, drugo čitanje) smješteni su u brdima (no, brežuljcima) središnje Nare, na istoj liniji Kintetsu željeznice, pa je normalno obići ih u istom danu. Jedan stariji hodočasnik upravo je to i radio - čak smo istim vlakom išli od jednoga do drugoga... Čak i ako vam nije do obilaženja hramova, brežuljkasti dio Nare vrlo je lijep i ugodan za obilazak. Rijetko naseljen, između stajališta vlak jedva da prođe pokraj koje kućice ili polja, sve su zeleni brežuljci s tek ponekim dalekovodom.
Do Muro-ji od željezničke postaje ide bus koji vozi svaki sat... Nekako me razveseli kad zapadnem u takve dijelove Japana, gdje čak ponekad treba koristiti mozak i proučavati vozne redove. Muro-ji bi bio krasan usamljeni hram usred brda (zovu ga ženska Koya, jer za razliku od Koya-san u Muro-ji ženama nikad nije bio zabranjen pristup), da nije mjestanca koje je izniklo podno njegovog brijega da uslužuje hodočasnike. A taman kad me je razveselila vožnja busom uskom cestom usred šuma i pokraj brzaca... Mjestance nije nešto za vidjeti - glavna ulica s dućanima (nekoliko njih prastarih, nekoliko njih zatvorenih) i restoranima, i malo što drugoga.
Rijeka koja dijeli Muro-ji od mjestanca.
Plavi Nio stražar na ulazu u hram. Boja mi je bila neobična, obično su crveni...
Muro-ji je baš šarmantan, blago ofucan, pomalo seoski i nimalo grandiozan... Najbolji dio slamnatih ili drvenih krovova je sve zelenje koje raste iz njih.
Stela.
Kondo, zlatna dvorana, jedna je od glavnih atrakcija Muro-ji, s kipovima buda i bodisatva te 12 nebeskih generala. Glavni buda s oslikanom mandalom iza leđa ima onaj spokoj i tihu veličanstvenost najboljih budističkih kipova. Krov Kondo građen je u karakterističnom Yosemune stilu (Yosemune-zukuri), a kroz njega prolazi dim tamjanskih štapića zapaljenih pred budom.
Pobočna zgrada, Miroku-do, s kipom Miroku, "budućeg Bude".
Friško obnovljena pagodica, manja nego što izgleda (najmanja 5-katna pagodica u Japanu), te istovremeno najnovija (od obnove) i najstarija zgrada u kompleksu.
Stele budica i bodisatvica s bavarinićima.
Spomenik Kobo Daishiju (onom koji počiva u Koya-san), obrastao mahovinom.
Smiješeći jizo, što je prilično rijetko osim kod najnovijih kipova.
Iza glavnog kompleksa hrama stazica vodi u brdo (i uz brdo) do Oku-no-in, "skrivene" dvorane, i memorijalne dvorane s nizovima memorijalnih (pogrebnih) o-ihai pločica s imenima pokojnika. S terase dvorane puca pogled u... šumu, većinom. Hajdemo redom, do Oku-no-ina i natrag. Pogled s puteljka.
Gomilanje kamičaka, bilo kao znak molitve ili jednostavno zato što hrpica kamenja zaziva još koju.
Uspon, dio prvi. Tek toliko da te uljuljka u pomisao da i nije tako strašan...
Drvo grli kamen...
Uz put.
Još gomilanja kamenčića.
Ako baš i nije prijevod, barem ga možeš pročitati. ;)
(piše "pazi kud gaziš")
Pogled na konačni uspon s podnožja memorijalne dvorane.
Kamena pagodica ponad Oku-no-ina.
I ovdje se gomilaju kamenčići...
Na nadstrešnici česme za ritualno pranje izrezbareni su čuvari četiri strane svijeta, a na fotografiji je Byakko, Bijeli tigar Zapada.
Lavovi koji pridržavaju krovne grede imaju ugrađene porculanske oči, ali dobar dio njih je iskopan ili izgubljen na ine načine, pa su pomalo otužni.
(bezoki su još jadniji)
Pobočni skalini do još ponekog spomenika i oltarića.
Gušterica se sunča na stepenicama.
Mahovina.
Misteriozni tragovi u kamenu, kao da su ih ostavili prsti demona (ili uporno kapanje vode sa stabala nad njim).
Zelenje na krovu Miroku-do.
Reciklirana mašina za prodaju pića. Na prvo čitanje sam mislila da prodaju pića od recikliranog čaja...
Brda oko Muro-ji. Navodno je cijeli kraj ostavština starih vulkana.
Bogomoljka na mašini za prodaju pića pokraj autobusnog stajališta.
Još fotografija na Photobucketu.
Post je objavljen 18.09.2008. u 16:06 sati.