Marketing
JA SAM ŽRTVA MOBBINGA
Prvi put u svojih 26 godina sam dotakla dno. Iako me i nije neka velika katastrofa zadesila, ipak sam doslovno dupetom osjetila tvrdoću tla. Nakon svih peripetija u bivšoj firmi, nakon mog uspješnog uspinjanja na poslovnoj ljestvici kada sam mislila da me ovako mladu, ambicioznu i pametnu ništa ne može zaustaviti da ostvarim svoje ciljeve i planove, prije malo manje od godinu dana je sve nekako krenulo nizbrdo. I od tada jedina svijetla točka i moja velika podrška bio je i ostao moj Princ. Otprilike u isto vrijeme počinjem gubiti volju za blogom jer sam se previše loše osjećala i moja su razmišljanja bila previše zabrinuta i tužna da bi ga dijelila s drugima. Čak mi ni savjet nije trebao jer je situacija bila očigledna.
Tvrtka u kojoj sam polako i sigurno osvajala vrhunce i ostvarivala zavidnu karijeru se počela raspadati, te su crne slutnje nekim putem došle i do mene. Na žalost zbog proračunatosti uprave i štićenja vlastitih interesa potvrdu dobivenih informacija je bilo nemoguće dobit. I narednih 4 mjeseca sam provela u isptivanju situacije i informacija, otvorila sam sve karte pred direktorom i dobila odgovor na Valentinovo.... Postoji mogućnost zatvaranja ureda u Splitu, razmislite o preseljenju u Zagreb, odaberite poziciju i stručno usavršavanje, sve će vam biti plaćeno. Vau. Koja ponuda ha? A ja se taman zaljubila do ušiju i počela planirat zajedničku budućnost. I tako sam vikend za Valentinovo provela u suzama pomiješanim strastima jer nije više bilo sigurno ni da će mi ostat jedino što mi je vrijedilo. Srećom sam ubrzo shvatila da mi je On ipak važniji od svega, a sukladno informacijama firma ionako nije stajala dobro pa bila ja u Splitu ili u Zagrebu.
U travnju ove godine prebacila sam se na drugo radno mjesto. Početna priča o planovima i slaganje strukture firme bila je jedno. Ono što se odvilo u naredna 2 mjeseca bilo je drugo. Iako su poslodavci bili izuzetno korektni i fer, meni je bilo dosadno, nije to bilo ono što sam željela ni u kojem sam se smjeru imala namjeru razvijati. I onda sam donijela brzopletu i glupu odluku. Jednu od najglupljih nadam se i najgluplju u svojoj karijeri jer još jedno ovakvo radno mjesto ne želim probat. U srpnju 2008 dajem otkaz i prihvaćam ponudu druge tvrtke. Na žalost tek kad sam dala otkaz svi moji višemjesečni pregovori sa spomenutom tvrtkom su pomalo počeli izlaziti na vidjelo, tek mi je neposredno prije potpisivanja ugovora rečeno da ću biti prijavljena na naš dobri stari balkanski način: pola crno pola bilo... Da ne duljim od prvog radnog dana kontakt koji sam do tada imala sa svojim budućim poslodavcem je postao sve osim normalan. Mladi gospodin se počeo ponašati kao da je zajašio Mont Everest, kao da sam ja slučajni prolaznik kojem se smilovao za koricu kruha pa me sad može vrijeđati i nabacivati se sa mnom, ogovarati me iza leđa svaki dan i kritizirati moj rad i ponašanje, a istovremeno nemati 15 minuta za odraditi sa mnom poslovni sastanak te utvrditi moje zadatke i rokove... Odmah od prvog dana shvatih da tu nije moja budućnost, kontala sam izdržati barem godinu dana, ali onda se desila još jedna situacija nakon koje shvatih da moram bježati koliko me noge nose!
Pokušat ću skratiti... Iz prijašnje tvrtke sam otišla jer je postalo sve izglednije da će ubrzo zatvoriti urede, i to se i dogodilo sredinom kolovoza. Svi su ostali ili na ulici ili su mogli prihvatiti ponudu tvrtke koja će preuzeti njihove urede u najam. A ta je tvrtka bila upravo ova u kojoj sad radim i iz koje bježim. Dakle, vratila sam se u iste urede sa istim kolegama. Vratila sam se tamo gdje sam bila na vrhuncu svoje karijere sada kad sam doživila potpuno dno iste. Ironično zaista. U procesu preseljenja ureda mog mladog direktora u urede mog dragog dugogidišnjeg bivšeg mentora i direktora dobila sam u ruke gomilu dokumentacije moje bivše tvrtke. Gospodin dragi je, kako je imao ključ od ureda, skupio sve što se činilo zanimljivim i pohranio kod sebe. Bilo je tu svega i svačega, od nepotrebnog smeća, do raznih povjerljivih ugovora. Pao mi je mrak na oči. Kad sam vidila prvu gomilu dokumenata odlučila sam se praviti da nisam ništa vidjela, ali kad sam vidila koliko toga ima shvatila sam da bih sutra mogla biti ja u problemu jer prevelika je slučajnost da ja ne znam ništa o tome... U svakom slučaju nakon konzultiranja bivših kolega u Zagrebu pojasnila sam ženskom dijelu tvrtke da mogu ili vratiti sve po hitnom postupku u Zg i nitko neće dobit po prstima ili zovem policiju... Dokumenti su sutradan krenuli za Zg, a ja nisam baš najbolje spavala tih dana. Spoznajući da radim za neozbiljnu budalu koja ne preza od ničega nisam znala što dalje. Njegov komentar na cijelu situaciju bio je da sam u određenim momentima bila iznimno bahata i ukoliko ne pripazim na svoje ponašanje smanjit će mi plaću. Počinjem hitno tražiti posao...
Opet...
Prolaze dani, ja pokušavam zaboraviti gdje sam i za koga radim. Bezuspješno. Poslovne se prilike nižu i ja opet iznenađena brzinom kojom pronalazim ne jedan nego tri posla u SPLITU!!!
Subota, spremam se bijeg na otok sa svojim Princem. Zove diša da neki problem s linijama bla bla. Problem koji u stvari uopće nije problem, ali je situacija za koju je da me slušao trebao znati... Bez obzira na objašnjenje bivam zatrpana psovkama cijele moje familije i božje familije. Poklapam slušalicu i stisnem zube.
Uputila sam se prema autu da što prije odem na otok. Pala sam preko svih skala ispred kuće i dobro se nabila...
Tko visoko leti nisko pada kažu... Ja sam svoju lekciju naučila. Digla sam se i opet, bacila smješak i danas ili sutra dajem otkaz.
Post je objavljen 15.09.2008. u 09:56 sati.